Compression of Time

Samo ukratko, iskoristit ću prigodu da u ovo badnje poslijepodne zaželim svekolikom auditoriju Studosfere, poglavito svojim kolegama s 2. godine, ugodno i u miru provedeno ovo božićno razdoblje, kao i uspješnu i sretnu novu 2009.

Božić kao blagdan čestitam samo onima koji na taj dan doista slave njegov sadržaj, ali ne i onima koji slave njegov, globalističkim čarobnim štapićem sadržajno ogoljeni oblik. Njima pak ugodno proveden praznik uz puno slasne papice, ljenčarenja i uživanja u božićnoj atmosferi.

Pozdrav i do čitanja.

Ovo je djelomično pisano i za mog SpužvaBoBa koji reče da nije upoznat s ovim izrazito popularnim internetskim fenomenom. Kažem djelomično, jer je ovo prvenstveno idealna prilika da pwnam Bebu s nekoliko desetaka slika u jednom postu.

Dakle, radi se o fenomenu poznatijem kao lolcatz. Kao što je vidljivo iz same riječi, nastala je kombinacijom retardiranog net-slenga za smijeh (”lol”) i riječi “cat”. Obično se sastoji od nerijetko fotošopirane slike (najčešće) mačke s određenim sarkastičnim komentarom pisanim lošim engleskim jezikom. Smisao lolcatz slika jest ismijavanje i parodiranje određenih stvari/ljudi/pojava, česte nepismenosti ljudi na interenetu te samog net-slenga koji se sastoji od gramatički ogoljenog engleskog.

Fenomen se zahuktao prije nekoliko godina kada su ovakve slike počele kolati image sharing servisima, da bi narednih godina uzeo maha poput kuge.

Izvor svega su slike s početka 20. stoljeća, konkretno, slike fotografa Harrya Whittiera Fressa koji je oslikavao dječje slikovnice i razglednice.

Najstarija lolcatz slika je upravo jedna od onih koje je on snimio:

Ne znam zašto, ali meni su lolcatz slike doista smiješne. Čudno s obzirom na to da sam kao mali mačke mrzio, a su ovdje češće sredstvo ego objek parodiranja, što ih stavlja u naoko superioran položaj.

Uostalom, koga briga. Neću previše duljiti, nasmijte se sami na neke od njih.

Kao kuriozitet ću navesti to da je fenomen inspirirao i nastanak svojevrsnog programskog jezika LOLCODE-a, a nadobudne individue su se pobrinule i prevesti Bibliju na lolcatz način. Biseri.

Ae, neću vas gnjavit više. Previše je slika da risajzam svaku posebno pa sry.

U siromaštvu i poniznosti možda uistinu jest vrlina. Na takvo me razmišljanje navodi primjer političkih stranaka koje su poprimile organizaciju velikih mašinerija s isključivom zadaćom vrbovanja glasača. Takve stranke, kakvih su najbolji primjer SAD, sve više i više počinju nalikovati nekakvoj golemoj korporaciji kroz čije se složeno djelovanje ipak može nazrijeti njen konačni cilj – ugrabiti što veći dio tržišnog kolača. Pritom razvijaju složene strategije osvajanja pojedinih tržišta, privlačenja pažnje kupaca osmišljavanjem što atraktivnijih i izazovnijih reklama te, na poslijetku, maksimiziranja vlastitog profita. Unatoč brojnim prigovorima na nemilosrdnost kompetitivnog tržišta, načelno prihvaćamo takvo stanje stvari bez pogovora. Jer odgojeni smo na taj način da zakonitosti tržišta percipiramo kao prirodne, a ne možda na neki način nametnute od strane samog čovjeka, koji je zbog svoje vječite težnje za još više profita takav sustav osmislio i institucionalizirao. Tržišni marketing nikoga ne vrijeđa kao takav. Politički pak marketing također je nešto sasvim logično i prirodno, no čovjeka počinje vrijeđati kada politika postane marketing, a iz nje izostane ono esencijalno što ju uzdiže nad ostalim ljudskim granama djelovanja. Potpuno je shvatljivo da je politika, na jedan svoj kompetitivni način, borba za moć i vladajuće pozicije. No kad se težnja za vlašću omasovi do te razine da politika sve više počinje ignorirati svoju ideološku komponentu i postaje vještim imitatorom tržišnih aktera, neizbježan je osjećaj žaljenja i gorčine zbog toga jer su ju njeni samoprozvani akteri lišili one komponente koja ju je oduvijek činila toliko uzvišenom. Neki ju možda doživljavaju i kao „kurvu“, no i posrnulo žensko biće koje prodaje svoje tijelo nedvojbeno je bogata riznica osjećanja, promišljanja i svojevrsne profinjenosti koju tek treba otkriti. Njen potencijal da se uzdigne iznad svoje tjelesnosti i datosti ujedno je i sastavni dio njenog bića. I vjerojatno i njena tjelesnost ne bi bila toliko privlačna, da u sebi ne sadrži dašak vječnosti, ili su nas barem takvom stereotipu naučili pisci beletristike i holivudske drame. No, s politikom su stvari malo drugačije. Dok konkretna žena iz primjera svoje profinjenosti i potencijale može negdje duboko u sebi zadržati i ako ju se tijekom života ponižava i gazi, jer oni su neodjeljivi od nje kao osobe, iz konkretne politike profinjenost i duh mogu iščeznuti ukoliko se oni kojima je povjerena ne trude da iste njeguju. Utilitarističko gledanje na politku prilično je svojstveno praktičnom duhu današnjeg vremena, no ja sam pristaša toga da bi politika trebala na izvjestan način i oplemenjivati, jer tijekom povijseti je bila usko povezana s duhovnom inteligencijom i filozofijom kao svojom izvornom inspiracijom. Utilitaristiko političko djelovanje motivirano karijerizmom i profiterstvom pod krinkom naziva stranaka davno utemeljenih s izrazitom gorljivošću i žarom duha, a bez imalo takvog duha u vlastitim grudima, za mene je pljuvanje po veličanstvenim dosezima ljudske misli i ljudskih stremljenja. Možda se moje mišljenje čini previše staromodnim za suvremeno doba u kojem živimo, no ne zaboravimo nikada da nam je to doba donijelo možda i više loših posljedica navodnog civilizacijskog progresa (tehnološkog i znanstvenog), nego li ijedno razdoblje u ljudskoj povijesti do sada. Opet, budimo sarkastični u korak s sarkastičnim duhom vremena, od uzvišenosti politike, prema načelima utilitarizma, nemamo apsolutno nikakve koristi ako ju pospremimo na prašnjave police sa starim knjigama ili ako se o njoj lamentira samo u specijaliziranom štivu koje, s izrazitom nemoći i u stilu gorke konstatacije datosti, propituje standarde profesije. No vjerujem da bismo od nje imali više koristi kad bi ju prakticirali u svakodnevnoj politici i to u smislu oplemenjivanja vlastitog duha. Jedno od mogućih objašnjenja izostanka čvrsto utemeljene ideologije političkih stranaka u postkomunističkim zemljama moglo bi biti i zasičenost smom ideologijom komunizma i pozitivno gledanje na prakse zapadnjačkih sustava koji se, više nego li ideologijama, zamaraju konkretnim problemima društva. No taj nam sustav sa svojim prednostima ujedno donosi i negativne, kako povijesne prakse stranačkog elitizma, tako i suvremene prakse gledanja na politiku kao na imitaciju tržišne utrke bez snažnog ideološkog uporišta i promišljanja bitnih aspekata ljudskog djelovanja, iz kojeg bi potom trebala proizlaziti stranačka orijentacija i identifikacija. U biti, klasična je ovo Weberovska rasprava o intrinzičnoj motivaciji ljudi koji se odluče baviti politikom. S jednim dvostruko podebljanim zapažanjem – kad profanizacija uzvišenog postane trend, odgovornost prema predmetu profanizacije postaje ujedno i veća. I dok su se, u raskoš dvorskog života uljuljkani kraljevi i kraljice, bavili rekreativnim lovom i mondenim zabavama, osječajući se lažno zaštićenima poretkom u kojemu je politički život bio zamro, siromašne i nezadovoljne struje, potpomognute prosvjetiteljstvom inteligencije, pripremale su revoluciju koja je značila početak novog doba. Snažno su zaživjeli s idejom koja ih je nosila i borili se protiv sustava koji je gušio ideje. Zar nam je uistinu potrebna još jedna takva revolucija i političko okupljanje radikalno nastrojenih nezadovoljnika postindustrijskim svijetom usmjerena prema rušenju poretka koji i od politike čini najprofaniju ljudsku sktivnost? Čine li naizgled rubni i deprivirani  dijelovi današnjeg društva tu jezgru koja je politici kadra vratiti njenu esenciju? I trebamo li uvijek iz početa na društvenim previranjima, nemirima i ratu učiti o vlastitim pogreškama?

vol. 1 sam u naslovu istaknuo tek toliko jer će ih vjerojatno biti još. Činjenica da ih je svakodnevica toliko puna, da uopće nije problem pronaći inspiraciju za novi post, u spoju s mojim izrazitim mizantropističkim nabojem koji nerijetko osjećam može značiti samo da je ovo tek uvod u, ah, premnoga naznačavanja i kritiziranja istih (pa čak i u vlastitom ponašanju) u daljnjem životnom ciklusu ovog bloga. Prva žrtva u ovom svojevrsnom podsmjehivanju teatru ljudskih apsurda nametnula mi se sama od sebe i potreba da verbaliziram svoje umotvorine o dotičnoj očigledno je nadrasla napore razuma koji mi govori da je bezvrijedno trošiti vrijeme namijenjeno spavanju na kojekakve lamentacije o ljudima kojima se, u praksi, previše ne zamaram, već ih otpisujem po kratkom postupku.

Da prijeđemo na stvar, prva će žrtva koju ću podvrgnuti seciranju biti Matija Babić. Daleko od toga da me spomenuti gospodin svojim svjetonazorom, koji nam je na jučerašnjem gostovanju na kolegiju Online novinarstvo u grubim crtama prezentirao, vrijeđa, štoviše - poprilično sam indiferentan prema istom. Nisam “dorastao” do te razine kada bih osjećao potrebu prigovarati mu na njegovom izraženom antihrvatstvu, antikatoličanstvu i antidesničarstvu. Pa iako je mojoj obitelji s jedne strane pitanje nacionalne samoidentifikacije relativno bitno, iako sam uvjereni vjernik i intrinzično naklonjeniji desnim političkim opcijama, svjestan sam jedne činjnice - kako spomenute “vrijednosti” obično dolaze “u paketu”, tako postoje i ljudi čiji paket “vrijednosti” sačinjavaju potpuno suprotne odrednice, a utjecaji odgoja koji je dobio i okoline u kojoj se čovjek formirao tu su od velikog značaja (na kraju krajeva, takvo poimanje realiteta nazivaju “tolerancijom”, minimalnom razinom trpeljivosti). I iako se čini da su njegovi medijski pothvati mnogo više obilježeni gore spomenutom trijadom s predznakom “anti-”, nego li “klasičnijom” varijantom medijskog nastupa, koja bi uključivala promicanje trojstva “anacionalizam-bezvjerstvo-lijeva politička orijentacija” (aludiram na njegovu očigledno ogorčenjem i prezirom motiviranu kampanju protiv izvjesnih vrijednosti), ne osjećam se pozvanim prosuđivati ga po tim konkretnim pitanjima, eventualno načelno (što i hoću u kasnijem tekstu).

Ono zbog čega me se njegov nastup dojmio utoliko da sam kasnije u sebi promišljao ove stvari koje sada tipkam jest jedna opaska prema kojoj imam poprilično ambivalentan stav. Opaska o tome da je mali čovjek najveće društveno zlo, parazit i glavni krivac stanja u kojemu se nalazi hrvatsko društvo te da su oportunizam i usmjerenost samo na vlastito dobro provjereno uspješni modeli opstanka. Načas se odmaknuvši od uplitanja konkretne hrvatske situacije u čitavu priču, moglo bi se reči da generalo dijelim njegov stav u tom pogledu. Više puta u životu prozivan sam zbog licemjerja i manjka čovječnosti, kao i zbog egoizma začinjenog mizantropizmom. U trenutku bijesa, ali također i s dobro promišljenom dozom samouvjerenosti i samodopadnog egoizma, svojom sam izjavom da me za “gladne crnce u Africi baš briga dok sam ja sit i zadovoljan” u očima izvjesnih persona zaradio vječnu etiketu najgoreg ljudskog šljama i licemjera kojem je do kraja života zabranjeno ikome drugome prigovarati na istom.

I kako Babić kaže, možda i večina nas tako misli, a drugačije govori, a možda i ne - tko bi ga znao. No, bez obzira što se nerijetko volimo šepiriti svojom izravnošću, iskrenošću i iznošenjem”alternativnih”, zgražajućih stavova, koji navodno “razgolićuju ljudsku podsvijest” (kako je to svojedobno učinio Freud) i što si volimo “zabrijavati” kako smo daleko superiorniji nad drugima poradi spoznaje da je nešto jalovo u njihovom ponašanju i djelovanju - koliko doista imamo koristi od takvog potkrepljivanja vlastitog egoističkog svjetonazora za koji smo se, Babićevski tvrdimo, svjesno opredjelili?Pomalo je smiješno učvršćivati vlastitio opedjeljenje na predbacivanju drugima njihovih mana, slabosti, nedoraslosti, primitivizma, needuciranosti, emocionane retardiranosti, lošeg ukusa, inertnosti u djelovanju ili konformiranju trenutno aktualnim vrijednostima većine.

U što li se uvjereni egoist pretvara kada neprestano žućljivo bljuje prezir, ogorčenje, predbacivanje drugima na njihovoj nedosljednosti i dekredibiliziranju njihove ličnosti? U Matiju Babića, rekao bih zlobno, ali neću jer bi mi opaska bila nekako presubjektivna i preosuđujuća pa ću redefinirati odgovor - u čovjeka koji opsesivno traži mane drugima i tako se u neslućenoj mjeri njima bavi i više neglo bi to trebao da pokaže dosljednost svog životnog izbora. Babić svoje bljuvanje gorčine barem vješto plasira na tržište informacija te na njemu ubire pristojnu svotu novca kojom može nadalje potpomagati svoje hedonističko uživanje u samodostatnosti.

Što je pak s većinom nas kojima kritiziranje i omalovažavanje drugih služi za izdizanje vlastitog ega nad prosječnošću mase? Nismo li povremeno uistinu smiješni? Nije li bolje da se mjesto kritiziranja i omalovažavanja drugih ljudi usmjerimo ka pozitivnoj izgradnji vlastite samodopadnosti u smislu da se manje orijentiramo na tuđu prosječnost, a više na maksimiziranje vlastitih potencijala? Koliko li je samo među nama onih poput Babića koji, javno, ili malo manje hrabro od njega, u intimi svoga bića, pljujemo po onome što nam se ne sviđa, težimo ogoljavanju tog malog, neznatnog, često uistinu zlog i opakog čovjeka, nerijetko bezvrijednog da se uopće naziva “čovjek” i time pothranjujemo dojam o sebi kao o više vrijednima? Uvjeren sam, puno nas je, ponekad sam i ja takav.

Jesam li uistinu vrijedniji čovjek, jesam li “više čovjek” od drugih samo zbog toga jer imam svijest o njihovoj prosjećnosti, što sam ponešto liberalnijih shvaćanja od drugih, što toleriram homoseksualne brakove koje gomila konzervativaca s prezirom osuđuje, što sam svjestan toga koji političar prodaje maglu, koji podtura nacionalizam, što nisam kao needucirani primitivni hrvatski gospodarstvaenih iz Babićeva primjera, koji se na portalima ne oglašava samo zato jer se drugima ne može pohvaliti kao što bi se mogao da nekome pokaže novine u kojima je njegov oglas? Da li je Babić vrijedniji i superiorniji od većine jer je došao do tih spoznaja?

Smatrate li da vas znanje o životinjskoj prirodi čovjeka čini manje životinjom?

Pred nekakvim objektivnim kriterijem, bilo da on doista metafizički postoji ili smo ga konstruirali samo za porebe ovog zaključka, ni ja, ni Matija Babić ni vi koji čitate ovaj post niste više ljudi od drugih niti ste manje smeće od njih. Znanje nas može oplemeniti i proširiti nam vidike, itekako. Kad ti, nekada nedokučivi, vidici postanu naši potpuno prirodni vidokruzi, trebali bismo se suzdržati od uzdizanja nad drugima i pljuckanja po njima odozgora. To što vidimo dalje od drugih jer stojimo na nešto višem postolju od njih nije nas prestalo činiti čovjekom. Gadom. Parazitom. Neznatnim i bazvrijednim, često prezira vrijednim stvorom. Ali i stvorom koji znade ljubiti. Stvorom koji se povremeno može iznenaditi koliko banalnih životnih situacija može od njegovog tvrdog oklopa učiniti zagrljaj i pruženu ruku potrebitome.

Stoga, Babić za mene nije nikakav Super-man, daleko od toga da je frajer, kakvim ga i mnogi od vas nedvojbeno smatraju. Isto je smeće kao i većina ljudi koja se nalazi na njegovom ciljometu.

Moja bi mu preporuka bila da se ostavi gorčine. Gorčina je možda lansirala njegov Index uz neizostavnu financijsku potporu, naravno, no čovjek pogonjen gorčinom brzo se otruje gorivom na koje funkcionira. Da ljudi shvate da svijet neće postati bolji poradi kritiziranja ljudske gluposti, ovaj bi nedvojbeno brže uznapredovao prema pozitivi. Ukoliko svoj izljev žući ne možete vješto unovčiti kao Matija, ili ako baš ne morate pisati Kritike ljudskih apsurda, a nemate pametnije druge teme, na blogu koji morate voditi, radije se orijentirajte prema svijetlijim stranama života i razvijajte konstruktivno, kritičko, a ne samo kritizersko mišljenje. Ovaj post je rezultat ostataka natruha moje sklonosti kritizerstvu. Noprimjećujem da se postepeno mijenjam na bolje.