Compression of Time

Seiyuko se sklupča na zemlji te zaklopi oči ne bi li osjetio topli ljetni povjetarac kako mu miluje lice. Položi dlanove na britke vlati suhe trave i stade ih milovati laganim pokretima ruke. Na licu mu se ozari dječački smješak ushićenja izmamljen nadražujućim škakljanjem te se u jednom trenu iznenada  osjeti potpuno smiren i ispunjen. „To je sve što želim u svome životu“, pomisli mladić. „Zvjezdano nebo koje mi rasvjetljava put, priroda s kojom se u potpunosti stapam i povjetarac koji me ljubi nježnije od ičijih usana.“ Potom se naglo izvali nasred poljane, usmjeri pogled prema pulsirajućim zvjezdama i stade osluškivati tišinu. „Da barem imam pokraj sebe nekoga s kime mogu podijeliti ovu šutnju. Nema ljepšeg zajedništva nego kada uza sebe imaš osobu s kojom možeš šutjeti.“ Zaplače. I odjednom se sjaj zvijezda rastopi u njegovim suzama koje stadoše natapati suhu, ispucalu zemlju. „Što mi nedostaje u životu?“, zapita se razljevajući nebo pitoresknim pejsažem utonulim u toplu ljetnu noć. „Zašto u sebi osjećam toliko gorčine i prezira prema samome sebi? Zašto svjesno želim biti rob vlastite mržnje?“ Potom mu se u zjene utisne nelagodan prizor prepun hladnoće, napetosti i straha koji mu prožmu udove. Vraća se kući s naprtnjačom ležerno prebačenom preko ramena. Laganim korakom gazi pustom ulicom, promatrajući ispred sebe lokve vode u kojima se, poput neba u njegovim suzama, razlila difuzna rasvjeta uličnih lampi. Sjeti se čarobnih gustih krošnji rascvjetalih trešanja koje su se tog sumornog predvečerja nadvile nad kišom okupani asfalt. Sjeti se oporog mirisa u nosnicama i želje da usnama zdrobi filtar cigarete. Bijaše to jedan od onih katarzičnih trenutaka u kojima se spajaju dijametralno supratna osjećanja, kada se stapaju silnice pritajene ugode i unutarnje zebnje. Tada se duh nazasitan za vječnošću oslobađa iz okova pojavne datosti, proniče u srž ljepote i straha i združuje ih u nešto nadnaravno uzvišeno. Duh se potom stane time hraniti, trovati mir neostvarivom čežnjom. Uljuljakava se u melankoliji i istovremeno ju želi probiti. Rađanje je to pohotnog, besramnog, samovoljnog duha koji u svojoj biti teži samouništenju. Stade se tada prisjećati i košmara u svojim mislima. Maštanja o Sakurinim hrapavim usnama i nitima sline koje su se rastezale među njima dok mu je šaputala odgovore na ispitu. Svoga jada nakon što je uzdihan, znojan i potpuno gol u kupaonici od hladnog mramora puzao po podu drhčući od tih niti sline koje su se u njegovim mislima neprestano rastezale i skupljale u slow motionu. Spoznaje da je zbog kukavičluka pred ostvarenjem one ljepote za koju je želio da ostane netaknuta, čista i sveta, tu istu ljepotu prodao svom nezasitnom zlokobnom duhu za nešto trenutačnog zadovoljstva. U bubnjičima začu i topot kiše koji je onda osluškivao u potpunoj samoći. Ne može iz svoje duše izbrisati tu prljavoću. Tu samoću koju je čutio kao nikada do tada. Samoću samovoljnog bježanja od života. „Stalno bježim“, reče u sebi. „Bojim se da samoća ne postane moj jedini izbor. Zbog toga joj samovoljno hrlim u zagrljaj. Ja sam nula. Bože, mrzim se. To je moja jedina satisfakcija na ovom stratištu koje volim nazivati svojom dušom. Neka me netko prihvati za ruku dok ne propadnem do kraja…. da i njega mogu povući za sobom. Tada neću biti sam.“ Tu večer nekako uspije utonuti u san, izgubljen i beznačajan pod veličanstvenim nebeskim svijetom koji se bio živo razigrao.

I dok on usnu gorko-slatkastim snom, jedna je djevojka, nevina i čista poput njegove duboke čežnje, drhtala od plača u svome krevetu. Nikako da ju san otme javi. Previše je vruće. Zrikavci ne žele utihnuti. „Prokleti zrikavci. Prokleta noć, kao stvorena za bdijenje i saživljavanje s prirodom u njenom naponu mladosti. Mladost. Mladost. Prokleta mladost! Prokleto srce! Proklete usne! Zašto je tako teško reči… Zašto to zahtijeva riječi… Zašto se bojim samoće kada dublje od ovoga u nju ne mogu propasti?“ Njeno se srce trgalo u porođajnim bolima. Trebala mu je samo prići, samljeti mu tijelo svom svojom težinom i naivnošću djeteta sasuti svu intimu svoje boli u usta. Tada bi zajedno bili usamljeni. No nešto ju je kočilo. Proklinjala se do jutra koje je dočekala promatrajući čaroliju izranjanja sunca za horizontom dok joj je prohladni jutarnji vjetrić mrsio kose. Sama usred poljane. „Tako smo blizu, a tako daleko“, prođe joj mislima. „On čezne za neuhvatljivom, prijetvornom vilom, a ja… Ja…“„Michiru“. – zausti Seiyuko. Djevojka se brecne i zastane. Korman starog bicikla koji je gurala neravnim seoskim putem zadrhti joj u rukama. Ostade piljiti u njegova leđa. „Pogledaj!“ – ushićeno će mladić šireći ruke kao da želi obgrliti prostrane doline, brijegove, malene preslatke kućice razbacane po njima, nebo krcato gustim, nepravilnim bijelim krpama i uzavreli, neumorni cvrkut ptica. Njegov se duh razmili tim vrućim, sparnim ljetnim popodnevom. Osjeti da je u naponu snage. „Želim zagrliti nebo.“ – reče. Djevojka pogne glavu. „Zagrli ga i ti, Michiru. Zagrlimo nebo!“. I ona raširi ruke, zaklopi oči i udahne zrak punim plućima. Raspupale grudi joj se stadu nadimati. Željela je da on to osjeti. Grlila je nebo. Trebala mu se samo malo više približiti.Dvoje suputnika nastaviše svoj hod sve do sutona. „Nikada nisam mislio da je zalazak sunca ovako prelijep na selu. Ovdje sve pršti od energije.“ „Da, vjerujem da ti je ovih mjesec dana u prirodi došlo i više nego dobro“ – reče Michiru te odloži bicikl na zemlju. Predloži da se skrase pokraj puta te zavaljeni u postelju od mekih trava otprate sunce na počinak. Seiyukov pogled se nije pomicao. Bio je dalek, neodređen, ali smiren. Nije primjetio kako ga ona kriomice pogledava i oprezno ispituje značenje njegova pogleda. Dugo su šutjeli. „Kopam i kopam… sve dublje i dublje… ali tvoje je srce zatvoreno… Seiyuko… Što li skrivaš u svome srcu?“ Odluči prekinuti šutnju. Usljedila su brojna pitanja - o njegovim planovima za budućnost, njegovom obrazovanju i povratku u velegrad. Znala je da joj je ovo posljednja prilika da mu ispovjedi svoje osjećaje. Postajala je nervozna. Kožom su joj se slijevali potoci znoja, a živci joj bivaše svakom proteklom sekundom izbodeni tisućama igala. „Reci, reci, reci!“ – hrvala sa sama sa sobom. Najednom se s njenih usana otme njegovo ime i ostane visjeti u zraku. „Michiru… Hvala ti.“ – spokojno će mladić popunivši prazninu neizgovorenog. Ona ostade nepomično u sebi ponavljati riječi koje je upravo izgovorio. „Još ti to nisam rekao, ali kao mali sam obožavao vlakove. Bila je to bezuvjetna ljubav. Kad bih pomislio na samu riječ „putovanje“, srce bi mi zaigralo neizmjernom radošću. Sada ih mrzim. U posljednje vrijeme kao da večinu života provodim putujući. Ostavljajući dio sebe u nepovrat. Dio onoga što jesam svakim se danom pretvara u sjećanje, u nešto od čega bih trebao crpsti snagu za život. Ne želim živjeti od sjećanja. Ne želim da ljudi koje sam volio postanu sjećanje. Ne želim da mi ih otme vrijeme. Želim upravljati vremenom. Želim mu oteti ljude koje želi samljeti u svom žrvnju. Dijelove sebe koje pretvara u nakaradne relikte prošlosti i resi ih patinom.“  Djevojka se nasmiješi. „Pa“-zausti i potom kratko zastane – „neka ovaj odlazak bude drugačiji od drugih. Sve što jesi, sve što si ovdje postao… Ako to nastavi živjeti u meni, tada to nećeš nepovratno izgubiti. Kada zaželiš taj dio sebe povratiti, tada se vrati po ono što je tvoje i isto si ponovno prisvoji. Jer samo je tvoje. Jedino tvoje.“ Seiyuko se nasmješi. No ona ga sada više nije gledala. Sakrivala je svoj sram i gutala suze, lica zakrivena dugom, vilinskom kosom. „Glupačo, glupačo“ – prekoravala se. Mladić se duboko zamisli o djevojčinim riječima. „Kako je život čudan… Kada bih barem umjesto srca mogao birati mjesto u koje ću pohraniti svoje blago. Kada bih mogao njime upravljati, istrgao bih ga iz svojih grudi i poklonio ti ga čitavo. Jer nitko ne zaslužuje samo jedan njegov dio.“„Zašto ponekad ne možemo riječima izreči ono što jasno osjećamo? Zar srce može prevariti? Zašto se usne ne usklade s njime? A možda se i usklađuju s njime i to  u šutnji,  a naša su htijenja prečesto u suprotnosti sa  samovoljom našeg srca?“-i ona propitkivaše svoje srce. „Ljudsko srce je ponekad tako proračunato i prijetvorno. Preventivno se štiti od povreda. Samo procjenjuje vrijednost i dozrelost svoga sadržaja. Rijetko kome se otvara cijelo. Budući da gubi nevinost ugoščujući brojna bića,  pohlepno im otima njihovu, ne bi li iz nje kasnije crpilo snagu. Srce je poput fantoma. Bilo bi lakše bez srca.“  Oboje su u tišini nastavili promatrati zalazak sunca moleći se u dubini svoje intime da jedno drugome ne postanu samo sjećanje, da ova čarobna ljetna noć i ovaj miris suncem okupanog polja ne postanu tek lijepa uspomena. No srce je i prečesto gluho na ljudske vapaje. Izdaje ih svakoga dana.