Compression of Time

Već sam na samom početku vođenja bloga rekao kako će mi isto biti tlaka jer smatram da su blogovi glupi. S obzirom da će uskoro kraj semestra, a Online je iza leđa, ovo će biti moj zadnji post nakon čega više neću pisati blog, već ću ga poslati u p.m. i tako se riješiti izrazito besmislene aktivnosti.

A kako se ovih dana premišljam i o tome da li da nastavim studirati na ovom faksu ili ne, mislim da je naslov i više nego prikladan. Jednostavno više ne vidim smisao u studiranju onoga u čemu intrinzično ne uživam. Jebo sve konzekvencije koje za sobom povlači moje eventualno odustajanje od faksa. Nekada treba “probiti Matricu” bez obzira tko ju stvorio. Bebić, Mesić, Bush. Carica. Bilo tko.

No o tome ću nešto kasnije.

Prvo ću se obratiti studosferašima s nekoliko zapažanja i primjedbi u vezi same Studosfere. Svjestan sam da je moj blog bio izrazito malo ili ništa komentiran iz čega izvlačim i zaključak da nije bio nešto pretjerano čitan.Ne zamjeram vam s obzirom da ni ja nisam čitao vaše blogove. Odokativno, 95% njih mi je prepatetično, predosadno i preneinspirativno da bih na njih trošio vrijeme. Imam pametnijeg posla u životu. Plus toga, tolko sam zagrazao u asocijalnosti da ne želim uspostavljati konatakte ni s ljudima na internetu. Čitao sam jedino nešto malo od kolegice Astrid i nekoliko postova na koje me uputila cura, večinom onih od njenih frendica. Jao, ti blogovi su bili FAKAT dosadni. Ali preživjeh nekim čudom.

Sad me puca nekakv “tok svijesti” stil pisanja pa ću nabacit dvije random misli vezane uz ovu temu: prvo (svim budućim generacijama studosferaša) - kad pišete postove za Tisak, probajte smislit neke originalnije nazive za svoje postove. I probajte unijeti malo više sebe u te osvrte da ne bi završili kao većina postojećih - da se ne svedu na suhoparne analize namijenjene isključivo dosadnim profesorima. Em to nitko ne čita em unosite dašak akademske monotonije na platformu koja bi istu trebala nastojati razbitjati.

Drugo se odnosi na sve one koji su se sačuđavali i sablažnjavali na prvi post na spuzvabobovekronike.studosfera.com. Niste kul. Na onim slikama nema ama baš ništa neukusno. Ja se smijem, Lucija se smije. Ja Luciju hvatam za sise. Što je tu nenormalno? I vi to radite u svojim svakodnevnim životima. Reči ćete, mimo očiju javnosti. Eh pa mi se ne sramimo vlastitog ponašanja i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, ono je spužvabobaste, a ne vulgarne naravi. Tko ne razumije razliku između dva pojma, neka se objesi. Drugo, znanstveno-istraživačke je naravi. Potvrdili smo tezu o tome kakav tip online novinara će u budućnosti imati najveću plaću, a kakvi članci najviše komentara. Sisa-novinari i sisa-članci. Za zbunjene, tip članaka/novinara kakve susrećete kad otvorite showbiz rubriku na Indexu.Zahvaljujemo stoga što ste sudjelovali u našem istraživanju. Treće, da su takve slike objavljene na Blogeru ili nekon drugom blogerskom servisu, nitko ne bi dijelio lekcije tipa “omfg, kako neukusno”. Žalosno je ako je Studosfera razvijena s ciljem da se na njoj pišu blogovi “za profesora”, kao što je netko nadobudan komentirao. Studosfera bi, na stranu što ja mrzim blogove, trebala biti platforma koja će imati specifičan personalitet studenata koji na njoj aktivno sudejluju. Taj specifični personalitet, povezanost, osjećaj komunalnog duha, to je ono što bi trebalo ponijeti Studosferu u budućnost i daljnje prosperiranje. Ne dosadni postovi iz Tiska i blogovi vođeni za Bebića koji ih niti ne čita. Trebala bi poticati razvijanje osobnosti, postati virtualna agora studentskog puka i cvjetati u liberalnosti izričaja, maštovitosti i domišljatosti pojedinaca koji će postati prepoznatljivi “likovi”s kojima se može općiti kada se klikne na ovu stranicu. Ako vas toliko bode u oči slikica stiskanja sisa u šaci, donesite molim lijepo pravilnik prilikom registracije preveden na hrvatski jezik te ustanovite zabranu postanja seksualno aludirajućih sadržaja.

Što se tiče tehničke strane Studosfere, tu bi trebalo još puno toga napraviti. Ja vam mogu dati nekoliko savjeta/kritika: definitivno povećati kapacitet sadržaja koji se može uploadati na blog, otkljućati mogućnosti customiziranja templatea u CSS-u te dati na odabit više defaultnih templateova. S obzirom da je ponuda istih trenutno doista jadna, predlažem da ubacite nekakvu anketu tipa da ljudi sami glasaju između ponuđenih templateova koje žele na Studosferi, ako vam je već kapacitet prostora problematičan.

Želim vam puno uspijeha u daljnjem razvijanju Studosfere, iako mi se osobno prisere za njenu budućnost. Već čujem, gle sarkastičnog licemjera, buuuu. Misli da je kul jer pljucka na sve oko sebe. Al bio sam već svašta u cyber svijetu: od debila, ego-manijaka, superiornog moralista… Tako da me više ništa ne može iznenaditi.

Nakon lamentiranja o Studosferi, htio sam odvojiti malo vremena i prostora za bljuvanje žući. Ne znam zašto imam potrebu za tim pred velikim i cijenjenim auditorijem Studosfere. Baš sam jadan. Dakle, evo što sam do sada, u svojih 21 godinu egzistencije na ovoj sumornoj planeti, uspio naučiti o prirodi&društvu te o prirodi društva:

(1) Ljudi su gamad.

S jednom sam djevojkom želio samo pričati na kavi. Jednom nedavno. Nije mi dala ni tu priliku. Riješila me se SMS-om. Nije znala da sam do dvadesete uspio umrijeti tisuću i jedan puta zbog nje i da sam ostario žrtvujući se za nju. Nije me htjela ni saslušati. Onim klincima u školi sam bio nezanimljiv. Jao, da sam im bio samo nezanimljiv i ništa više.No moja nezanimljivost nekako čudno ljudima upada u oči. Provocira ih da me ugnjetavaju i mrze. Rekli su mi da me mrze jer nikada nisam trebao ni postojati, da sam suvišan. Onak, klinci, jebite si mater, ja sam ubermadafakin kulniji od vas. Nadjebem vas u učenju i duhovnosti, ako u ničemu drugom. Eto, tako se tješih. Nije da me to nešto posebno pogodilo, za razliku od ovog prvog, ali rezimirano - ljudi su gamad. Me included.

(2) Ja sam duhovno superiorniji i savršeniji od većine svojih vršnjaka i ljudi općenito i kao takav ne pripadam ovom prizemljenom svijetu uvjetovanom vremenom i prostorom.

Jao, kako li je ambivalentne prirode položaj onih koji su duhom nadrasli paradoksalnosti svijeta. Sa svojih se 20-ak godina duhovno osjećam poput starca na mrtvačkoj postelji. Osjećam se kao Neo. Što god pogledam, skeniram to očima svog duha i u trenutku mi se razotkriva prava priroda stvari. Imam istančan osjećaj za neprolazno i bitno te za trivijalno i prolazno. Rezultat toga je da se ne mogu smijati većini stvari kojima se ljudi smiju, što me ne veseli ono što veseli moje vršnjake, što ne mogu dijeliti istu paradoksalnu egzistenciju sa većinom ljudi. To nije pitanje stava, to je pitanje života i smrti. Ja ne živim s ove, nego s one strane i samo čekam kada će doći taj trenutak da se vratim svome pravom domu. Koliko još, Bože?

(3) Priroda je izvorište svake kreposti i blagoslova. Život u civilizaciji truje psihu, duh i tijelo i valja doskočiti njenim zamkama čim je više moguće, a u najboljem slučaju, smjestiti se izvan njenih margina i prkositi joj svakim atomom svoga bića.

Život u kolibi na prostranom zelenom pašnjaku sa svojom životnom suputnicom, bez drugih ljudi. Povjetarac koji miluje lice i mozak ispražnjen od civilizacijske uvjetovanosti svake vrste. Sloboda. Lucija i ja, trčkaramo potpuno goli osunčanim livadama, veselimo se esenciji života, seksamo se do besvjesti, imamo čopor djece i gledamo svaki dan zalazak sunca u potpunosti ujedinjeni. Divimo se daru života i jedno drugome. Ne postoji ništa drugo osim nas pod staklenim zvonom.

(4) Bez obzira na sve, opet ostaneš sam u svojoj boli.

Lijepe riječi drugih ljudi, suosjećanje, savjeti i briga. Gluposti. Na kraju svoju bol opet moraš proživjeti sam. Otići na operaciju sam. Riješiti svoju financijsku krizu sam. Ići na posao sam. Umirati u sebi sam. Umrijeti sam. S tim da je ovo zadnje mnogo bolje od ovog predzadnjeg. Ah, da bar mogu pronalaziti utjehu u suosjećanju bliskih osoba i trenutno se rasteretiti briga… Da mogu, opet to ne bih učinio. Jer ne vidim smisla u tome. To mi nekim čudom ne pomaže. A nema smisla forsirati na stvarima koje ne pomažu našem duhovnom sklopu, samo zato jer čine opće prihvačene vrijednosti.

(5) Malo sam nenormalan.

Stvarno. Psihijatar bi mi dobro došao tek tako da malo popričam s njim. No ipak to kategorički odbijam jer smatram da nijedan znanstvenik nije toliko pametan da može izliječiti moju bolest. Istodobno uživam u svome ludilu koliko me i sputava.

(6) Posesivan sam. Jako.Tako kažu.

To uopće nije loše. Štoviše,  oni su prenezreli da shvate moj koncept apsolutnoga pa me kategoriziraju kao posesivca. U apsolutnoj egzistenciji dvoje ljudi jedno drugome pripadaju u toj mjeri da ono što označava međusobno kompromisno razdaljavanje, a poradi bilokojeg izvanjskog faktora, ne postoji niti kao najnekontroliranija podsvjesna iskra u njihovim pojedinačnim umovima. Ne postoje drugi. Ne postoji 0,1 cm međusobnog odmaka jedno od drugog. Apsolutno zajedništvo nije podložno zakonitostima ovoga svijeta, ni pod koju cijenu. Želim ga ostvariti s Lucijom Pilić.

(7) Nesretan sam. Dugoročno.

Ne postoji ni jedna jedina stvar u životu za koju mogu reči da u njoj 100% uživam i da sam njome jednako toliko zadovoljan. Nekada osjećam da bih najsretniji bio kad bih išao kao misionar u siromašne dijelove svijeta i svo svoje vrijeme provodio s gubavcima, osamljenima, ožalošćenima, gladnima, uplakanima, napuštenima. Oni su moja duhovna braća. Njima bih želio pokloniti ono malo sebe što valja. Zavidim onim razbojnicima koji su visili na križu s Isusom Kristom. Volio bih da me se tako doslovno pribije na drvo i da mogu kraj njega pateći otkupljivati grijehe i opačine svijeta koje su dovele do suza gore spomenutih ljudi. Nekada osjećam da me fakat trebaju i da želim živjeti s njima.

(8) “Suvišni junaci” moraju umrijet.

… jer se ne žele prilagoditi. Čitajući tamo pred kraj srednje romantičare i moderniste, sve više i više mi se otkrivalo da sam tipičan “suvišan junak”. Ne, ne pubertetlijski buntovnik, već lik iz izmišljene priče čija je sudbina davno zapisana, samo što mora proživjeti svoj unaprijed napisani scenarij. Kul mi je kod tih junaka što je njihova tragedija posvećena superiornom umjetničkom, eshatološkom notom.Definitivno sam se rodio u krivom razdoblju povijesti. Evo kako bi izgledao moj idealni život, s izvjesnom dozom hedonističke nastranosti i uživanja u umjetničkoj vrijednosti vlastite egzistencije:

“Živim recimo u Francuskoj ili Britaniji na nekom kasno-srednjovjekovnom plemićkom dvorcu. Pripadnik sam srednjeg plemstva, ne previše utjecajnog i moćnog u državi, ali zato utjecajnog na lokalnoj razini, u svome kraju. Budući sam nasljednik obiteljskog imanja koje zauzima nešto veću površinu zemlje i ukljućuje prelijepi dvorac sa ukrašenim i uredno uređenim šetalištem. Uživam provodeći dane u šetnji, kontemplaciji nad životnim smislom i u pisanju svojih mamoara ili pak filozofskih spisa. Naravno, posluga mi ugađa u mojim relativno umjerenim prohtjevima. Tek toliko da se osjećam služeno. Predvečer me pozivaju na nekakv bal na dvoru nekog odličnog plemića na kojem će prisustvovati masa uglađene gospode i, najvažnije, prelijepih mladih gospoja bljedunjave aristokratske puti. Divim se njihovoj ljepoti i njihovim raspupalim mladenačkim tijelima kujući već u sebi planove kako ću osvojiti i kasnije slomiti srce neke od njih. Usputno šećem pokraj uzvanika koji me oduševljeno pozdravljaju držeći čašu vina u ruci, a ja im prisno odzdravljam u sebi pljuckajući na njihove uliziče manire i marginalne svjetonazore. Nisam u principu bolji od njih, ali osjećam nešto u sebi što me ozdiže nad njima. To nešto je kleta sudba i osjećaj suvišnosti u svijetu. Ali sputavam te osjećaje mišlju da će mi prvi pogled sljedećg jutra kad se budem budio u raskošnoj postelji pasti na meko tijelo neke mlade uspavane djeve koju sam sinoć dobro i nastrano izmrcvario. Naređujem posluzi da joj donese doručak u krevet dok ja pokraj prozora promatram prelijepu prirodu koja okružuje moje imanje te u glavi vrtim obveze koje ću danas morati obaviti u obližnjem gradu u nekoj kraljevskoj službi. Ona se pospana i meka diže iz postelje i plazi po meni obožavajući me ko idola, a ja zamišljen i distanciran promišljam o svemu samo ne o njoj. Tada joj pogledam u lice i razotkrijem spavaćicu te mi nešto u meni kaže: “Možda bih ju čak mogao i oženiti”. Nabacujemo još jedan divlji jutarnji seks, a potom odlazim ispijati jutarnju kavicu i čitati regionale kraljevske novine.”

(9) Pravu ljubav je teško pronaći. Ali postoji.

Onak, ne znam zašt, posvećujem ovu lamentaciju pod rednim brojem devet Lucijinim frendicama. S nadanjem da će jednoga dana shvatiti ono što sam ja s 14 godina - da je istinska ljubav na granici života i smrti. Sad će me nakon ovog smatrati puknutim u mozak. Neću više ništa reći. Neka svatko shvati kako želi.

(10) Ovaj faks me truje.

Trebala mi je godina i pol da si to priznam. Zahvale za prosvjetljenje idu tandemu gospođica Car / gospođa Perušin koje su koncepcijom posljednjeg kolokvija u meni uspijele potaknuti jedno iznimno važno propitkivanje. Jedan student novinarstva bi trebao znati podatke vezane uz aktualnosti  televizije kao medija, tu nema pogovora. Stvar je u tome da isto mene ne zanima NITI JEDAN JEDINI POSTO. Ne znam koje se serije trenutno prikazuju na HRT-u, ne znam ni jednog redatelja dokumentarnih filmova, ne znam ništa o tome mimo literature koju sam dobio za ispit. Sukladno navedenom, skočimo malo na (11) i (12):

(11) Jedino što znam u životu raditi perfektno je učiti za pet.

(12) Neinforminaran sam, nemam opću kulturu i što je nabolje - ne želim na tomu niti raditi.

Činjenica da je ovo tip studija na kojem je izrazito bezvezno prebivati ukoliko čovjek živi po principu br. (12), a za prolaz kolegija nije dovoljno samo to da višetjedno kontinuirano ponavlja (11) s predviđenom literaturom, jednostavno alarmira da nešto nije u redu. U mojoj odluci da idem na ovaj faks, da ustrajem u nečemu što me ne samo ne zanima, već me čini nesretnim.

Ne, ne želim biti informiran. Ne želim se baviti novinarstvom. Nemam to u sebi. Čak i ako ostanem na faksu, to će biti zbog toga što sam pička, kukavica, gamad, kreten, retaj. Što sam jebeno društveno uvjetovan na način da je egzistencija šireg kruga ljudi (dakle, jedina 2 čovjeka s kojima u životu pričam, lol,imao,rofl,roflmao,beživotansam) s kojima sam povezan također zahvaćena mojom odlukom o prekidu/ostanku na faksu.

Demotiviran sam, svjetski. I ne želim vašu potporu.

Bez obzira bio ovo doslovno oproštajni post od ovog faksa ili pak samo od Studosfere, sjetio sam kako bi bilo primjereno osvrnuti se na ljude na njemu koji su obilježili proteklih godinu i pol dana životarenja u tom atomskom skloništu od zgrade.

Kursar - čobane, klanjam ti se. Karizmatik si. Želim biti kao ti. Da nije bilo tebe, faks bi bio doslovna pušiona.

Čakar - na dobrom putu da naslijedi Kursarovu karizmu. Car.

Blagus - mrzim ga zbog one velike plazme koju ima u svom kabinetu. Grrr.

Sapunar - lik legenda, izumio sustav spojenih posuda, car. Svaka mu dala.

Anita -  Anita, Anita, bila su to dobra stara vremena

Prelog - njegove me prezentacije uvijek uspavaju, ali lik je svejedno carčina, ICT guru FPZG-a

Jantol - ne volim ga. Jedina dvojka u indeksu, boga ti.

Šiber - Why so serious? *joker_smile*

Gluhak - da nije bilo njega, nikad ne bih znao da postoje ljudi koji proučavaju sintaksu indoeuropskih jezika. A ja se još mučim s č/ć i je/ije

Baričević - baš fora curka,  ma bombončić

Viktorija Car - Najbolja asistentica/profesorica. Ikad. Igdje.

Ostali - sorry ljudi, niste dovoljno kul kao nabrojana elita.

Shvatit ovo s malo smisla za humor i dobronamjernu pošalicu.

I nemojte mi komentirati post. Brisat ću vam komentare, majke mi.