Isto sranje, drugo pakovanje
by light on Dec.02, 2008, under Osnove tiska
Razmatranje s Osnova tiskanih medija
Doista ne znam što bih nakon odlušanog seminara rekao, osim da konstatiram kako je svaki posao koji uključuje komunikaciju s drugim ljudima, a da se ne odnosi na pomaganje njima iz milosrđa, najbolje izbjegavati. Oni koji osjećaju da se ne mogu nositi s teretom nužnosti odlučivanja u moralnim dilemama, najbolje neka se opredjeljuju za poslove koji iste isključuju ili ih značajno smanjuju tijekom radne rutine. Tipa, čišćenje ulica ili davanje instrukcija iz vožnje. Ma bilo što. S nužnom opaskom za “nadobudne”, dakako - nisu svi jednako kompetenti za donošenje odluka u moralnim dilemema niti itko traži da svi moramo po tom pitanju posjedovati istu dozu kompetencije. Dok bi nadobudni promatrači mogli optuživati čovjeka koji izbjegava moralno osjetljive situacije za nezrelost i kukavičluk, s druge bi se strane moglo dotičnog čovjeka pohvaliti na njegovoj “sebičnoj” brizi da si egzistenciju učini što neopterečenijom, jer pritom doprinosti onoj pozitivnoj ravnoteži koja čitav svijet i održava na klackalici. Nismo svi za sve.
Pitanje koje bi ovdje bilo shodno postaviti jest: što je gore, biti novinar ili PR? Odgovor koji bi se mogao aplicirati na veliku večinu situacija bi glasio: isto sranje, drugo pakovanje. Posao PR-a je često “prezentirati sjajniju stranu kovanice”, a novinara, zbog nerijetkog pritiska “odozgo”, “prešučivati postojanje druge strane”. I dok se dobar dio ljudi uspijeva prilično lagano akomodirati na pozicije koje obnašaju i prilagoditi im se na vlastitu korist (uz nužno popratno smaoopravdanje vlastitog postupanja, jel), ja smatram da mi to nikada ne bi pošlo za rukom, jer osjećao bih se licemjerno da pokušam negirati jednakost između “negovorenja istine” i “laganja”.
“Negovorenje potpune istine” spada u svakodnevni opis posla PR-a. Njegov je cilj novinaru i ostalim medijskim djelatnicima prezentirati firmu koju zastupa u što svjetlijem izadnju. On svoju moralnu dilemu može nadvladati opravdavajuči se profesionalizmom i samim opisom posla koji obavlja kao takvog.
Novinar se pak u velikoj večini situacija nalazi u bezizlaznijoj situaciji, osim ako nije jedan od onih čije unutrašnje opravdanje dovoljno dobro uspijeva zasjeniti gaženje po etičkim standardima profesije. Dok PR-a češće vidimo kao kakvog karijerista, novinarima obično vidimo kao čovjeka do grla u govnima, ako se, recimo, usudio u interesu javnosti razotkriti informaciju nepovoljnu po tvrtku koja se oglašava u glasilu za koje ovaj radi, ili pak kao poltrona koji za medijski uspijeh, ali nerijetko i za puku egzistenciju, mora prodavati esenciju svoje profesije - razotkrivanje istine pred očima javnosti.
Sve bih sveo na, možda ćete reči - pregeneralan zaključak, no on nekako najbolje opisuje ono što trenutno osjećam - nije vrijedno život potratiti na obilaženje novinarskih konferencija, domjenke nakon istih i usiljene smiješke PR-ova koji će vas svako malo nastojati na svakakve načine pridobiti ili potkupiti.
Nije vrijedno potratiti život niti na karijerizam koji niječe jezgru našeg individualizma i toga što uistinu jesmo, a samo za nekoliko Judinih škuda i udobnu egzistenciju.
Doista nije.
Ukoliko ste već prisiljeni biti dijelom ove civilizacije, pronađite načina da što je višemoguće izmigoljite njenom pogubnom i paradoksalnom utjecaju. Ovo ne govorim kao budući novinar budućim novinarima, već kao prosvjetljeni pojedinac mnoštvu još uvijek neprosvjetljenih.
Očekujem kritiku svoje bahatosti pa navalite. 
December 2nd, 2008 on 2:52 pm
ćuću, to je tek mali sažetak naše dubokoumne rasprave. sad sam se sjetila onog filma, michael clayton u kojem clooney glumi istraživačkog novinara (nije to njegova uloga u filmu, već je to uloga “čistača”, ali se tijekom filma od čistača preobrazi u čovjeka koji traga za istinom), a tilda swinton pr - ovku. sjećaš se kako ju je redatelj prikazao kao normalnu ženu koja s njušanjem gleda na svoj posao, ali joj s tijekom vremena to postane normalno. mislim da je to zapravo ključno u priči. vrijeme mijenja ljude. kao što je kanižaj rekao: “prvo ćete s odvratnim osjećajem u želucu napisati prve dvije, tri pr priče”. a što kasnije? mislim da se većina navikne. svaka čast pravim istraživačkim novinarima, ali mali dio njih je uspio. i to zbog različitih faktora od kojih primjer puka sreća.
December 2nd, 2008 on 4:17 pm
jebem ti ja ljude koje u bitnim stvarima na gore mijenja itko ili išta, pa bila to i apstraktna kategorija kao što je vrijeme. i ne bih rekao da imam previskoke kriterije. onak, ovo su kriteriji koji meni služe kao polazišna točka u daljnjim raspravama o ljudima.
December 8th, 2008 on 10:55 pm
zašto bi ovo itko kritizirao? pozitivno da. jebeno si ovo napisao. uhvatila sam se u zamku vlastite nesigurnosti zbog ovog studija kojeg sam odabrala i kojeg volim samo što je mala šansa da ću ako guram svoje JA uspijeti, no ako je samo malo više takvih koji se ko mi ne žele igrat skrivača sa samim sobom, ima nade i za nas.
sad kad završim ko PR, lol
ne biti PR lažovi