Compression of Time

Razmatranje s Osnova tiskanih medija

Nikada mi u potpunosti nije bilo jasno “koji su to jadnici” koji se “ulove” na reklame na tv-u ili u novinama. Naravno, svi mi možete odmah reči da večina reklamnih kompanija pomno isplanirano realizira oglašavanje pojedinih proizvoda, računajući na ljudsku podsvjest u neposrednoj interakciji s proizvodom. Također, odmah biste mi mogli reči kako, unatoč tome što govorim da uspješno odolijevam reklamama o Coca Coli, McDonaldsu ili kupovini reklamiranih novina sa senzacionalističkom naslovnicom, ipak tu i tamo kupim jedan od navedenih proizvoda. Za koje vjerojatno ne bih niti znao da se toliko agresivno ne reklamiraju u medijima. Stoga, daleko od toga da sam imun na reklamne kampanje njihovih proizvođača.

Upravo zato jer sam odavno pretpostavio da biste mi (vi ili netko drugi) mogli prigovoriti na opisane načine, odlučio sam iz revolta provesti bojkot reklamnih kampanji. Doduše na osobnoj razini i djelomično izazvan potrebom da se ističem i dokažem (si) svoju dosljednost. Tome je umnoge doprinio moj odgoj, ali i tvrdoglavost. Za kraj ostavih posljednji razlog - nekome smiješna, a meni poprilično značajna odluka da dokažem da mnome kao osobom nitko ne može upravljati, usmjeravati moje ponašanje i koristiti moju podsvjest kako bi na njoj zaradio. Želja je to za slobodom od navezanosti na ono što svijet nudi i na što nas prisiljava ukoliko smo bili te zle sreće da se ne rodimo na nekom proplanku u samoći i divljini. No opet, tko bi ga znao, možda već i tamo pašnjacima teturaju ljubičaste krave s žigosanim “Milka” logotipom na guzici, dovodeći lokalnog pastira u napast da ruralnu sredinu zamijeni jednosobnim stanom u gradskoj četvrti, smještenom pokraj lokalne prodavaonice slasticama…?

Moj se bojkot svodi na sljedeće: uočim li atraktivan proizvod u reklami koji me na izvjestan način privuče ili mi se pak reklama svidi kao takva (i s obzirom na to, prorade mi i apetiti prema reklamiranom), prebacujem se “stanje opreza” i posvješćujem si što je izazvalo moju pozornost. Kada se sljedeći puta nađem u shoppingu ili se nedužno zateknem u prodavaonici ne bih li nešto prezalogajio, nastojim aktivirati mehanizme podrobne analize svih situacijskih faktora, primjetim li da mi pogled pada na proizvod koji mi je privukao pažnju ili mi podsvjest govori da ga utrpam u košaricu.

Da li je to malo bolesno? Malo jeste. Ja sam ionako bolestan čovjek.

S obzirom na svojstveni prijezir koji gajim prema svemu što se previše ističe, reklamira ili hvali, i nije mi bila tolika muka ispraksirati se u takvom pristupu proizvodima koji se nude. Perfidna taktika oglašavanja i reklamiranja od strane moćnika zahtjeva jednako razvijenu taktiku analize njihovih namjera, a i sebe i skrivenih predjela svoje ličnosti, od strane krajnjeg korisnika. Mogao bih reči da je u mene ono što se naziva “racionalim potrošakim postupanjem” pod utjecajem ogorčenosti civilizacijskim paradoksima preraslo u pomalo bolesno čeprkanje po tuđoj i vlastitoj psihi.

Još jedan dokaz do kuda civilizacija može dovesti. Još jedan dokaz da je moguće moći se suprotstaviti i odbiti kupiti tu slatku čokoladicu ili taj masni i slasni BigMac, a da se čovjek pritom osjeća zadovoljnim, a ne kao da si nešto uskračuje.

Koja je poanta svega ovoga kada će svijet ionako ići dalje po svome, a perfidnih reklama će u medijima biti još i više?

Poanta je u tome da se napiše osvrt na predavanje iz tiska, that is. Iako malo tematski udaljen od obrađivane građe, ali zato njome inspiriran.

Mission accomplished.

Over and out.

Osnove tiskanih medija: Razmatranje s III. seminarskog susreta

‘Ajmo se malo pozabaviti razlozima zbog kojih u našoj zemlji danas ima sve više i više nekompetentnih novinara neznalačkog i diletantskog izraza. Možda dođemo i do zanimljivih zaključaka.

- Počnimo od odgoja, jerbo sve, kako kažu, započinje ili vuče korijenje iz obitelji. Protegnimo se i do obrazovnog sustava. Ubacimo i malo neizostavnog utjecaja okoline. Rezultat sume nas upučuje na kompletni karakterni integritet pojedinca, koji su oblikovali raznorazni faktori koje bismo sve mogli objediniti pod sljedeći zajednički nazivnik - opće vrijednosno-moralno zdravlje društva. Izrazito poremećeno društvo poput hrvatskog zakonitošću automatizma većinski iznjedruje mlade osobe vrijednosno upitnih stajališta i opredjeljenja. Ignorantnost na svakom koraku, sarkazam kao ustaljena dnevna praksa i rudimentarna percepcija koja se tu i tamo artukulira pa se svi možemo zgražati nad činjenicom kako se i iza fasade akademskog građanina može skrivati primitivizam prve klase i opća vrijednosna poremetnja. U tom smislu je sasvim opravdano dovesti u pitanje koliko je uopće osoba trenutno kompetentno obnašati dužnost objektivnih i nepristranih informatora javnosti, a da ne podlegne njenom nezasitnom glađu za sarkazmom i senzacijom?

- Broj dva, za bavljenje novinarstvom se bogme traži nešto više od formalne izobrazbe. Uz neotrovanost moralnim porocima suvremenog društva i duhovno zdravlje, potrebna je tu i zapaljenost za poziv, takozvana “žica”.

No vjerovali ili ne, gore navedne stvari su ekstra dodatci minimalnoj razini kompetencije koja podrazumijeva sljedeće - smisao za pisanje i izražavanje. To je nešto što se ne može naučiti, eventualno usavršiti, no “novinar” bez tečnog stila u pogledu izražavanja i osjećaja za hijerarhijom tema prema važnosti neće u svojoj karijeri postići ništa značajno. Osim što će zabavljati studente novinarstva kad ga profesor istakne kao primjer nekompetencije na nastavi.

Ukus i “osjećaj” su pak kategorije njegovane ozračjem u kojem je netko odrastao i, što je najvažnije, u kojoj je netko odgajan. Tko ga nema u 20-ima, neće ga steći nikad ili pak jako teško uz iznimno trnovit put.

Smatram važnim naglasiti upravo ovu činjenicu, jer danas susrećemo previše novinara koji s njegovanim pisanjem nemaju veze, a jedina hijerarhija koju poznaju jest “hijerarhija” totalne pojmovno-vrijednosne zbrke, odnosno - odsustvo hijerarhije.

Možda da se svi preispitamo imamo li navedene “skillse” (i odustanemo dok još imamo vremena)?

- Treće, koliko ste puta tijekom dosadašnjeg novinarskog obrazovanja na nastavi prakticirali vježbe tipa “napiši vijest” ili “procijeni valjanost vijesti” kao što smo radili na zadnjem seminarskom sustavu? 1-2 puta kog Sapunara i jednom kod Katančevića? Predobro!

Loša organiziranost nastave na studiju novinarstva još je jedan od faktora koji potpomažu nastajanje novinara-neznalica. Ovdje ne mislim na njihovu nedovoljnu upućenost u materiju ili pak njihovo znanje, već na “osnove zanata”.

Ja se kladim da većina studenata koji izađu s ovog  faksa nema pojma kako napisati jednu prosjećnu po važnosti vijest, ali da podliježe standardima koje struka nalaže. Previše teoretiziranja i premalo prakse. Novinarstvo je prije struka nego li znanost i zato bi valjda trebalo i češće uvježbavati buduće strukovljake kako da ovladaju osnovama zanata, a to se valjda najbolje čini na konkretnim primjerima.

Naime, stvari postaju itekako alarmantne kad broj nekompetentnih novinra koji izlaze sa Sveučilišta počinje konkurirati broju ljudi koji se bave novinarstvom, a sa stručnom izobrazbom u vezi njega nemaju veze s vezom.

Studij novinarstva je tu valjda da naše potencijale prema struci oblikuje u skladu s zakonitostima struke.

Smatram da bi se bolji rezultat postigao kad bi se više vremena posvećivalo konkretnim primjerima nego li teoriji iz koje onda treba “izvlačiti pouke” odnosno kriterije prema kojima se pišu novinarske forme.

Pokaži na konkretnom primjeru, nije li taj pristup oduvijek bio najefikasniji? Eh, da ga se barem više prakticira iza zidina atomskog skloništa zvanog Fakultet Političkih Znanosti.

Pouke izvucite sami. Valjda ste sposobni toliko napregnuti moždane vijuge.

U siromaštvu i poniznosti možda uistinu jest vrlina. Na takvo me razmišljanje navodi primjer političkih stranaka koje su poprimile organizaciju velikih mašinerija s isključivom zadaćom vrbovanja glasača. Takve stranke, kakvih su najbolji primjer SAD, sve više i više počinju nalikovati nekakvoj golemoj korporaciji kroz čije se složeno djelovanje ipak može nazrijeti njen konačni cilj – ugrabiti što veći dio tržišnog kolača. Pritom razvijaju složene strategije osvajanja pojedinih tržišta, privlačenja pažnje kupaca osmišljavanjem što atraktivnijih i izazovnijih reklama te, na poslijetku, maksimiziranja vlastitog profita. Unatoč brojnim prigovorima na nemilosrdnost kompetitivnog tržišta, načelno prihvaćamo takvo stanje stvari bez pogovora. Jer odgojeni smo na taj način da zakonitosti tržišta percipiramo kao prirodne, a ne možda na neki način nametnute od strane samog čovjeka, koji je zbog svoje vječite težnje za još više profita takav sustav osmislio i institucionalizirao. Tržišni marketing nikoga ne vrijeđa kao takav. Politički pak marketing također je nešto sasvim logično i prirodno, no čovjeka počinje vrijeđati kada politika postane marketing, a iz nje izostane ono esencijalno što ju uzdiže nad ostalim ljudskim granama djelovanja. Potpuno je shvatljivo da je politika, na jedan svoj kompetitivni način, borba za moć i vladajuće pozicije. No kad se težnja za vlašću omasovi do te razine da politika sve više počinje ignorirati svoju ideološku komponentu i postaje vještim imitatorom tržišnih aktera, neizbježan je osjećaj žaljenja i gorčine zbog toga jer su ju njeni samoprozvani akteri lišili one komponente koja ju je oduvijek činila toliko uzvišenom. Neki ju možda doživljavaju i kao „kurvu“, no i posrnulo žensko biće koje prodaje svoje tijelo nedvojbeno je bogata riznica osjećanja, promišljanja i svojevrsne profinjenosti koju tek treba otkriti. Njen potencijal da se uzdigne iznad svoje tjelesnosti i datosti ujedno je i sastavni dio njenog bića. I vjerojatno i njena tjelesnost ne bi bila toliko privlačna, da u sebi ne sadrži dašak vječnosti, ili su nas barem takvom stereotipu naučili pisci beletristike i holivudske drame. No, s politikom su stvari malo drugačije. Dok konkretna žena iz primjera svoje profinjenosti i potencijale može negdje duboko u sebi zadržati i ako ju se tijekom života ponižava i gazi, jer oni su neodjeljivi od nje kao osobe, iz konkretne politike profinjenost i duh mogu iščeznuti ukoliko se oni kojima je povjerena ne trude da iste njeguju. Utilitarističko gledanje na politku prilično je svojstveno praktičnom duhu današnjeg vremena, no ja sam pristaša toga da bi politika trebala na izvjestan način i oplemenjivati, jer tijekom povijseti je bila usko povezana s duhovnom inteligencijom i filozofijom kao svojom izvornom inspiracijom. Utilitaristiko političko djelovanje motivirano karijerizmom i profiterstvom pod krinkom naziva stranaka davno utemeljenih s izrazitom gorljivošću i žarom duha, a bez imalo takvog duha u vlastitim grudima, za mene je pljuvanje po veličanstvenim dosezima ljudske misli i ljudskih stremljenja. Možda se moje mišljenje čini previše staromodnim za suvremeno doba u kojem živimo, no ne zaboravimo nikada da nam je to doba donijelo možda i više loših posljedica navodnog civilizacijskog progresa (tehnološkog i znanstvenog), nego li ijedno razdoblje u ljudskoj povijesti do sada. Opet, budimo sarkastični u korak s sarkastičnim duhom vremena, od uzvišenosti politike, prema načelima utilitarizma, nemamo apsolutno nikakve koristi ako ju pospremimo na prašnjave police sa starim knjigama ili ako se o njoj lamentira samo u specijaliziranom štivu koje, s izrazitom nemoći i u stilu gorke konstatacije datosti, propituje standarde profesije. No vjerujem da bismo od nje imali više koristi kad bi ju prakticirali u svakodnevnoj politici i to u smislu oplemenjivanja vlastitog duha. Jedno od mogućih objašnjenja izostanka čvrsto utemeljene ideologije političkih stranaka u postkomunističkim zemljama moglo bi biti i zasičenost smom ideologijom komunizma i pozitivno gledanje na prakse zapadnjačkih sustava koji se, više nego li ideologijama, zamaraju konkretnim problemima društva. No taj nam sustav sa svojim prednostima ujedno donosi i negativne, kako povijesne prakse stranačkog elitizma, tako i suvremene prakse gledanja na politiku kao na imitaciju tržišne utrke bez snažnog ideološkog uporišta i promišljanja bitnih aspekata ljudskog djelovanja, iz kojeg bi potom trebala proizlaziti stranačka orijentacija i identifikacija. U biti, klasična je ovo Weberovska rasprava o intrinzičnoj motivaciji ljudi koji se odluče baviti politikom. S jednim dvostruko podebljanim zapažanjem – kad profanizacija uzvišenog postane trend, odgovornost prema predmetu profanizacije postaje ujedno i veća. I dok su se, u raskoš dvorskog života uljuljkani kraljevi i kraljice, bavili rekreativnim lovom i mondenim zabavama, osječajući se lažno zaštićenima poretkom u kojemu je politički život bio zamro, siromašne i nezadovoljne struje, potpomognute prosvjetiteljstvom inteligencije, pripremale su revoluciju koja je značila početak novog doba. Snažno su zaživjeli s idejom koja ih je nosila i borili se protiv sustava koji je gušio ideje. Zar nam je uistinu potrebna još jedna takva revolucija i političko okupljanje radikalno nastrojenih nezadovoljnika postindustrijskim svijetom usmjerena prema rušenju poretka koji i od politike čini najprofaniju ljudsku sktivnost? Čine li naizgled rubni i deprivirani  dijelovi današnjeg društva tu jezgru koja je politici kadra vratiti njenu esenciju? I trebamo li uvijek iz početa na društvenim previranjima, nemirima i ratu učiti o vlastitim pogreškama?

[Budući da, kolko primjećujem, nitko do sada nije popratio drugi dio skupa, odlučio sam staviti na blog  tekst predviđen za seminarsku nastavu iz Osnova televizije. Tek toliko, za vas koji niste nazočili raspravi, da dobijete dojam o tome o koliko važnoj temi za našu buduću profesiju se pričalo.]

5. studenog s početkom u 12h, u prostorijama Novinarskog doma u Zagrebu, održana je rasprava pod nazivom „Radno-socijalna nesigurnost“. Rasprava se održala u sklopu okruglog stola, koji su Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske organizirali povodom obilježavanja Dana europske akcije za obranu novinara.

Raspravi, koja je trajala nešto više od 90 minuta, prisustvovali su predstavnici HND-a i SNH-a te predstavnici medijskih poslodavaca. Predstavnici državnih organa vlasti; Ministarstva kulture, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Državnog inspektorata te saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, nisu prisustvovali raspravi, iako su bili pozvani od strane organizatora.

O razlozima njihovog nepojavljivanja možemo samo nagađati, no nekako se sam od sebe nametnuo dojam da su najvjerojatnije podcijenili važnost samog skupa, koji vjerojatno nije vrijedan odgađanja njihovih drugih, mnogo „važnijih“ obaveza.

Skupu su nazočili i medijsko osoblje te studenti Fakulteta Političkih Znanosti.

Uvodnu riječ imala je moderatorica Vera Kovačić iz SNH-a, koja je mikrofon ubrzo predala predsjedniku HND-a, Zdenku Duki, koji je govorio na temu „Poslodavac pred sudom“. Svoje je izlaganje započeo podsječajući prisutne na dosadašnje izmjene Zakona o radu iz 1995. Sve dosadašnje izmjene (1998., 2001., 2003., 2004., 2005.), istaknuo je, sprovedene su uglavnom pod pritiskom poslodavaca na zakonodavstvo, motiviranih osiguravanjem što povoljnije tržišne pozicije na uštrb samih radnika. Svakom dosadašnjom izmjenom Zakona, radnici su dolazili u sve inferiorniji položaj, a njihovim poslodavcima sve su više i više odvezivane ruke u pogledu sprovođenja vlastite samovolje, ponajprije vezano uz lakše otkazivanje ugovora o radu. Također, dosadašnji primjeri svjedoče kako je u sudskim parnicama zakonski okvir uglavnom na strani poslodavaca, koji vrlo vjerojatno pobjeđuju u njima, ukoliko se pridržavaju propisanih zakonskih procedura.

Također je istaknuo nepovoljnost položaja novinara zaposlenih na temelju ugovora o djelu, zaposlenih u statusu obrtnika ili pak zaposlenih na određeno, često i s produljenjima ugovora u jednomjesečnim periodima, što povečava razinu njihove egzistencijalne neizvjesnosti.

Potom se nazočnima obratila predsjednica SNH-a, Gabrijela Galić, koja je prije izlaganja na temu „Zastrašivanje protiv sindikalnih prava“ posebno pozdravila buduće mlade kolege s Fakulteta Političkih Znanosti, ističući kako je dobro da se upoznaju s problematikom koja će ih, iako ih sada još ne zamara, početi ubrzo okupirati kada jednom stupe na tržište rada.

Sindikalistica Galić istaknula je kako je iznimno važno govoriti na temu prava na rad, jer iz njega proizlaze sva druga prava zaposlenika, u ovom slučaju novinara, pa tako i pravo na sigurnost, a o čemu je više riječi bilo u raspravi koja se nešto ranije održala u istoj dvorani. Osvrnula se na nedavnu izjavu Ninoslava Pavića kako bi novinari od sada trebali „dolaziti na posao zgrčenog želuca“ i u takvom stanju pritisnuti na još žešći rad u cilju maksimiziranja profita njegove tvrtke, kao i na njegove nedavne najave novih otkaza u firmi.

Jasno je ustvrdila da „dolaženje na posao zgrčenog želuca“ nije stanje u kojemu se novinar može, neopterečen vlastitom egzistencijalnom situacijom, posvetiti svom poslu. Uslijedila je i optužba na račun vlasnika medija da svojim nezasitnim apetitom za profit tjeraju novinare na neprofesionalizam, čega su rezultat i niski novinarski standardi u hrvatskom medijskom prostoru, uključujući sveprisutno žutilo te senzacionalizam ispred autentifikacije informacija.

Uloga sindikata iznimno je važna, rekla je novinarka, jer se bez njegovog posredovanja u uspješnijoj regulaciji odnosa između poslodavaca i radnika teško mogu postići plodonosni rezultati. Kao jedno od mogućih rješenja trzavica koje trenutno postoje na toj relaciji, navela je donošenje nacionalnog kolektivnog ugovora.

U daljnjem tijeku rasprave bilo je i više nego očito da je cilj sindikalista za ovim okruglim stolom bio reaktualizirati raspravu s predstavnicima poslodvaca o usuglašavanju oko spomenutog ugovora. Temu je u nastavku detaljno razradio član Izvršnog odbora SNH, Marijan Belčić, koji se svojim gorljivim nastupom istaknuo kao nedvojbeno najaktivniji i najzanimljiviji sudionik ovog Okruglog stola.

Belčić je na početku predstavio pozitivne prakse zaštite radnih prava novinara s onu stranu Šengenske granice, ističući 5-dnevni radni tjedan, maksimalno 35 sati rada tjedno te 30-35 dana godišnjeg odmora, ovisno o stažu u struci, kao, za Hrvatsku još uvijek nedostižne, ali usmjeravajuće standarde, a u kojima uživaju primjerice francuski novinari ili oni s njemačkog govornog područja.

Ubrzo se izlaganje pretvorilo u žustri Belčićev istup prema predstavnicima poslodavaca. Kao što je kasnije napomenuo, u njegovu se nastupu ustalila praksa dobronamjernog provociranja svađa na toj relaciji, jer je žalosna činjenica da se tek nakon njih počinju uviđati nekakvi pomaci i produktivni rezultati. Ovdje konkretno, vezano uz temu pregovaranja oko donošenja kolektivnog ugovora na nacionalnoj razini, oko kojeg se polemike vode još od 2003. Vidno uzrujan Belčić je rekao kako zamjera poslodavcima na njihovoj pasivnosti u tom pogledu te ih optužio za izbjegavanje njihove obveze (pregovaranje s radnicima) koja se u ostatku civiliziranog svijeta smatra nečim posve normalnim, te za namjerno vraćanje svih rasprava na početnu mrtvu točku.

Do dana današnjeg održano je ukupno 25 sastanaka između predstavnika te dvije skupine, na kojima su sindikalisti poslodavcima nudili više različitih opcija te u većoj ili manjoj mjeri popuštali, no ni to očito nije zadovoljilo vrle poslodavce. Posljednji sastanak pregovaračkih odbora održan je 29. svibnja ove godine, nakon čega je sljedeći bio zakazan za ljeto pa potom za rujan, no niti jedan od njih nije realiziran.

Sindikalisti u nacionalnom kolektivnom ugovoru vide, ako ništa drugo – načelnu, regulaciju oko pitanja kao što su osnovica plaće, broj radnih sati te opis poslova novinara, reguliranje položaja honorarno zaposlenih novinara kao i pitanje napredovanja na temelju radnog iskustva (ovdje je bitno napomenuti da Belčić nije mislio na napredovanje po funkcijama u novinskoj redakciji, već na adekvatnu novčanu kompenzaciju odnosno povišicu, što se u ostatku svijeta smatra ustaljenom praksom. Kao primjer je naveo prilično paradoksalnu situaciju u kojoj novinar početnik i novinar s desetak godina staža u istoj redakciji imaju potpuno jednake plaće, s čime se, moram istaknuti, niti ja ne slažem).

Jedan od prijedloga SNH-a u vezi s kolektivnim ugovorom bilo je i to da se donese propis kojim bi se u medijskim kućama mogli zapošljavati isključivo akademski obrazovani novinari. Sindikat je još ranije odustao od forsiranja tog prijedloga, budući da su se poslodavci oštro pobunili protiv takve regulative (jer njima očito treba što više radne snage, bez obzira na njenu kompetentnost i obrazovanost). Spomenuo bih i to kako se kasnije u raspravu ubacio jedan mladi privatni poduzetnik i vlasnik lokalnih novina koji je Belčiću nastojao dokazati kako jednostrano sagledava situaciju, jer pored štićenja prava novinara, nužno je i zaštititi prava poslodavaca, konkretno - pravo na zaštitu od loših i nesposobnih novinara, kakvi su sve češći slučaj. S obzirom da je govorio na strani iste one grupacije koja se ranije usprotivila regulativi vezanoj uz minimalne standarde obrazovanosti i stručnosti novinara, njegov mi se istup učinio poprilično smiješnim skokom u vlastita usta, iako ne doslovnim.

Očitim je bilo da je sindikat spreman na određena taktičke popoštanja u cilju što bržeg donošenja kompromisnog rješenja u vezi onih najgorućijih pitanja. Općevažeći kolektivni ugovor trebao bi ispuniti funkciju dodatnog poboljšavanja uvjeta rada specifično u ovoj profesiji, načelno reguliranog Zakonom o radu.

Još jedan od razloga zbog kojih se poslodavci boje nacionalnog kolektivnog ugovora, a koji je naveo Belčić, jest financijska nekompetentnost, odnosno nedostatak sredstava kojima bi se pokrili osnovi uvjeti financiranja zaposelnika, a da to bude na onoj razini koja svakom radniku jamči minimalne standarde egzistencijalne sigurnosti. Posljedica ugovora bila bi ili to da se medijski ologarsi moraju pomiriti s nešto manjim profitom ili pak u krajnjem slučaju, propast mnogih hrvatskih medija. Belčić pomalo jednostrano gledajući i u zanosu ogorčenja poručuje da nema ništa protiv propasti takvih nekompetentnih kuća koje nisu sposobne namiriti osnove potrebe svojih zaposlenika.

Nakon navođenja još jednog problema, česte prešutne ili pak eksplicitne zabrane sindikalnih udruživanja novinara neke kuće (Feral kao primjer), Belčić izlaganje završava povišenim glasom i u upitno-prijetećem tonu: zar ćete se i dalje oglušivati na naše inicijative i moramo li općim štrajkom privući vašu pozornost?

Nastup sindikalista je u globalu, a to je u jednu ruku bilo i očekivano, bio mnogo žustriji od nastupa predstavnika novinskih izdavača, čije su se intervencije svodile ili na obranu od optužbi kojima su bili zasuti ili pak na povremena replike i razjašnjavanje krivih shvaćanja. No teško je na čisto subjektivnoj razini ne primjetiti jednu stvar, koja se može svesti i tek na puku nijansu u nastupu, ali je poprilično upadljiva – verbalno nadmetanje između dviju strana odvijalo se u poprilično etabliranim obrascima za ove dvije skupine – sindikalisti su se žučljivo nadmetali s mnogo jačom, pasivnijom i blago indiferentnom stranom. Da li je u pitanju karakteristična prepotencija moćnika ili pak nešto drugo?

Obrana druge strane započela je konstatacijom da je poprilično nerealno u konkretnom hrvatskom kontekstu sprovesti u djelo brojne želje Sindikata. Istaknuli su, za početak bi bilo dobro pomiriti se s 6-dnevnim i 40-satnim radnim tjednom te isplatom honorara ovisno o mogućnostima pojedine medijske kuće. Udovoljavanje očekivanjima SNH-a u vezi s zahtjevanom osnovicom plaće tim je više nerealna zbog trenutnog stanja inflacije u zemlji. Tako da, kao što je Belčić u svom primjeru kazao, redovita i poštena isplata novinara za sada još uvijek ostaje na razini moralne odgovornosti poslodavca kao takve. No Belčić možda zaboravlja da je ponekad uzaludno apelirati na čovječnost profitera i karijerista.

Poslodavci su također protiv nastojanja pojedinih struja u SNH-u da se kolektivnim ugovorom na nacionalnoj razini urede apsolutno sva pitanja koja proizlaze iz odnosa poslodavac-zaposlenik, budući da je to, kažu, nemoguće, a brzo i preduboko zalaženje u tako razgranatu problematiku nije produktivno. Treba početi od važnijih pitanja, a ona poput napredovanja u visini plaće ovisno o radnom stažu ostaviti za kasnije pregovore, s time da se istome poslodavci u načelu protive.

Smatraju da bi dosta toga uredilo i donošenje statuta redakcija. U okviru Belčićeve konstatacije kako nema ništa protiv propasti financijski nekompetentnih tvrtki koje nisu u stanju prodati zadovoljavajući broj svojih novina te zbog toga uredno ne isplaćuju svoje zaposlenike, pozvali su na uvažavanje specifičnosti pojedinih regija i njihovog gospodarskog stanja, o čemu umnoge ovisi i poslovanje samih tvrtki. Istaknuto je da pojedinima uistinu nije lako te da je neutemeljeno uspoređivati uspješnost prodaje regionalnog tjednika u osiromašenoj Slavoniji i jednom gospodarski rastućem Varaždinu.

Naposlijetku, veliki problem čini i neefikasnost samog sustava koji bi tu trebao odigrati ključnu ulogu u posredovanju, ali potom i legaliziranju odluka oko kojih se medijski vlasnici i njihovi zaposlenici dogovore. Veličina tog problema slikovito je oslikana i u primjeru nedolaska niti jednog od pozvanih predstavnika sustava na ovaj skup.

Gabrijela Galić je u završnom dijelu istaknula i negativnu praksu prisutnu unutar hrvatskog medijskog prostora, a to je sama uloga glavnog urednika u redakciji. Njega s punim pravom na funkciju postavlja nakladnik, no dok u većem dijelu svijeta glavni urednik predstavlja zadnju liniju obrane samih zaposlenika, novinara, u Hrvatskoj je učestaliji primjer glavnog urednika kao eksponenta vlasnika medijke kuće koji tako posredno nastoji sprovoditi samovolju nad svojim radnicima.

Skup, koji je prekoračio zadani vremenski limit, završio je u, rekao bih, pomalo patetičnom ozračju. Na kraju je iznesen i jedan dobar primjer rada pregovaračkih odbora – sindikali povjerenik Večernjeg lista kazao je kako je nedavno sklopljen sporazum o kolektivnom ugovoru unutar te kuće. Obznanjeno je bilo i popračeno pljeskom obiju strana, a sve je zaključeno njihovim nešto neformalnijim zadirkivanjem, čiji je cilj bio izmamiti osmjehe na lica i razbiti monotoniju i težinu same situacije.

Možemo li se uistinu nadati da je ovaj skup djelovao motivirajuće po obje strane, posebice poslodavce, te da je izgledno da je isti označio početak ozbiljnijeg rada na donošenju nacionalnog kolektivnog ugovora? S obzirom da su sve dosadašnje izmjene Zakona o radu prošle bez uključivanja prijedloga o ovom ugovoru u tekst Zakona i s obzirom na inerciju držanog aparata te nekompetentnost „pravne države“, teško je u to vjerovati.

Ostaje nam da čekamo i vidimo hoće li ovaj Okrugli stol uistinu uroditi plodovima rada pregovaračkih odbora ili će i sljedećih pet godina kolektivni ugovor ostati predmetom besciljnih polemika koja se vrte oko mrtve točke.

Moram priznati da sam prije dolaska na ovak skup očekivao dosadnu i mrtvu atmosferu te sam se nadao kako će što prije završiti. No, sama me problematika ubrzo počela zaokupljati. Kao budući mladi akademski obrazovani novinar, teškog srca i s izvjesnim strahom pred nemilosrdnim tržištem slušam o izrazito nepovoljnom stanju u kojemu se novinarski kolektiv danas nalazi. S druge strane, oduševila me gorljivost tih ljudi (sindikalista) koji svoje vrijeme ulažu u ovakve, potencijalno i vrlo vjerojatno neplodne skupove na kojima se iznose teške teme, a sve u nadi da će se jednoga dana kako profesionalni, tako i egzistencijalni standard novinar(a)stva ipak poboljšati.

Osnove tiskanih medija: Razmatranje s II. seminarskog susreta

Digitalizacija. Da je uzela maha, to je i više nego očito. Nismo ni primjetili kada smo okupljanja oko obiteljskih albuma zamijenili okupljanjima oko monitora i browsanjem po folderima sa .jpg fajlovima. Odavno možemo obavljati shopping u samo nekoliko klikova mišem, a odnedavno postaje sve učestalija praksa virtualnog iznajmljivanja filmova ili videoigara preko određenih online servisa. Second Life i PS Home tihi su nagovjestitelji vremena o kojima progovaraju najradikalnije znanstveno-fantastične interpretacije procesa digitalizacije, vremena kada će tehnologija uznapredovati utoliko da će se i ljudska svijest moći podvrgnuti digitalizaciji te ćemo se sa smiješkom prisječati vremena kada smo svoje virtualne avatare odašiljali u avanture bespućima weba. U takvim vizijama sami postajemo “stanovnicima” svijeta jedinica i nula i postižemo izvjesni vid besmrtnosti, vječito lebdenje nad gustim spletovima informacija. Iako se još uvijek čine dalekima, s obzirom na tempo razvoja znanosti, uopće ne bi bilo čudno da ta vremena nastupe kroz nekoliko stotina godina.

No, zaustavimo se na trenutak na trenutnom stupnju procesa digitalizacije. Ovo bi ionako trebao biti post na temu digitalizacije tiskanih medija, odnosno problematike isčezavanja istih u korist interneta.

Charles Van Doren u svojoj “Povijesti znanja” ističe kako se nostalgija za starim vremenima obično javlja kao posljedica slabosti ljudskog bića i zatrovanosti romantičarskim vizijama prošlosti ili kao posljedica nedoraslosti, gluposti, odnosno staračke senilnosti. Zdravim rezoniranjem uspjevamo brzo odbaciti tu nedoraslost i sagledavamo punu sliku stvari: kada sa zanosom pričamo o junačkim pohodima srednjovjekovnih vitezova i mondenom životu ondašnjeg plemstva u pitoresknim i mističnim dvorcima, vjerojatno je da nemamo na umu činjenice poput one da je večina pučanstva u tim vremenima živjela u velikoj ovisnosti o feudalnim gospodarima, nije imala higijenske uvjete živote niti je bila zaštićena od čestih pohoda razbojničkih skupina. Sjetimo se da koliko god bio mističan i privlačan, da u srednjem vijeku nismo imali toliko vremena za sebe koliko ga imamo danas, jer tada nismo imali pomoć strojeva koji bi umjesto nas prali posuđe, sušili rublje ili nas u nekoliko sati odvezli na drugi kraj svijeta. Odimo u nešto bližu prošlost. Prije dvadesetak godina još smo uvijek bili pod vlašću jednoumlja i komunizma, bez mogućnosti da se samoopredjelimo, da bez straha idemo u crkve ili iznosimo alternativne političke stavove. Pa opet, mnogi ljudi na to danas kao da su zaboravili i uljuljkavajku se u jednostranom gledištu na romantizirani socijalizam “za kojeg se živjelo bolje”, kao da je isti odvojen od svoje ideološko-političke komponente zbog koje je i propao.

Zašto smo skloni nostalgiji kada znamo da njome potičemo vlastitio opadanje u ponor nemogućnosti da se prilagodimo novim vremenima i novim civilizacijskim dotignučima? I dok većina ljudi poodmakle dobi hrli u zagrljaj toj slatkasto-gorkastoj melankoliji, njihova prosvjećena i nadobudna manjina koja potvrđuje pravilo spremno prihvaća čuda tehnologije kao što su internet, blog i napredne oblike telekomunikacija. I pojedini starčići blogaju. Okrenuti su progresu i bore se protiv bolesnih naslaga mlitavosti ljudskog duha, potpomognute vjerskim obmanjivanjem i izljevima žući samoprozvanih beskičmenjaka, romantičara, duboko urasle u zapadnjačku kulturalnu tradiciju, vjerojatno bi rekao bijesni Nietzsche.

Ovime želim reči - internet je sjajna stvar. Digitalizacija materije trend je koji je do sada iznjedrio mnoga izrazito funkcionalna rješenja. All-in-one gadgeti smanjuju trošak od zasebne kupovine mobitela, glazbenog playera, fotoaparata pa čak i računala. Nepotrebno je više gomilati LP ploče ili pak fotografije na starom papiru na policama kada nam sve to sada stane u džep. Doba u kojem živimo u određenim je aspektima uistinu fascinantno u odnosu na činjenicu na kojem smo stupnju tehnologije bili prije samo stotinjak godina. I negdašnji ljudi koji su živjeli prije nas mogli bi nam s pravom zavidjeti.

No to me ne sprječava da mislim kritički, da odvagujem pozitivne i potencijalno negativne posljedice digitalizacije. Pa i digitalizacije informativnih medija (da ne bi bilo zabune, ne mislim ovdje na postupak prelaska s analognog na digitalno emitiranje programa radija ili televizije, već na sve veću ulogu interneta u informiranju pučanstva i sve minorniju ulogu tiskanih medija). Pritom želim konstatirati kako užitak u čitanju dnevnih novina na A3 formatu uz ispijanje jutarnje kavice priznajem neprikosnovenim pravom svake osobe koja ne osjeća potrebu da se prikljući modernim načinima informiranja i interaktivnije medijske komunikacije. Zašto bismo se svi morali prilagođavati? Zašto se ne bismo držali starih navika koje nam pružaju ugodu sve do groba? Zašto bi se moja tetka morala truditi da shvati kako upaliti teletekst i pročitati novosti na njemu (a bilo bi joj brže nego da čeka srednišnji Dnevnik), ako njoj to predstavlja psihički napor?

Živimo u demokraciji, stoga imamo pravo prosvjedovati protiv promijena. Aktivno ili pak pasivno, što je svojstveno starijim generacijama, zaogrnutima u plašt nekakve indiferencije prema bilo kakvim promjenama.

Upravo zbog njih, zbog melankoličnih senilnih strvinara, infantilno okrenutih samo na svoj užitak i svoje zadovoljstvo, mislim da klasičnih oblika informiranja neće nestati još jedno duže vrijeme. Pad naklade novina odvijat će se proporcionalno padu udjela starijih generacija u totalnom pučanstvu, no kao što su knjige (barem zasad) preživjele digitalizaciju, smatram da će ju preživjeti i tisak. Čak i ako padne na simboličnu brojku otisnutih primjeraka, mislim da će se tu zadržati upravo zbog melankoličnog strvinarstva pojedinaca koji će uvijek htjeti nešto opipati rukom, zgnječiti istim muhu koja je sjela na rub stola ili pomirisati svježe otisnute stranice jutarnjih novina. Kao što je vjerojatno da će nas knjiga zauvijek podsjećati na stara vremena, mislim da bismo isto mogli ustvrditi i za cjelokupni tisak kao takav.

No, prostor mreže postaje sve unosniji medij za informiranje, jer njegovu važnost sve više uviđaju i oglašivači, istinski financijeri čitave mašinerije. Zato mi se logičnim razvojem situacije čini sve veća tranzicija postojećih tiskovina, poglavito dnevnih novina, u online formate, dok će im papirnata izdanja sve više i više postati sekundarnijima, kao što je danas još uvijek slučaj s njihovim web portalima.

Prednost digitalizacije u ovom pogledu za mene je sljedeća:

- mlad sam i fleksibilan i radije bih popio kapučino uz jutarnje pregledavanje novosti na webu nego popio isti taj kapučino uz kupovinu nekakvih novina, zbog čiste ekonomske računice.

- ne samo dnevne novine, već i mjesečna izdanja tematskih časopisa postaju mi beznačajna kada na internetu mogu pročitati svaki dan svježu vijest, biti redovito updatean, a i pronači detaljne osvrte i kolumne na određenu temu kakve bih našao i u časopisu. Stoga, smatram bezveznim konstataciju da je net medij predviđen za kraću formu vijesti. To nije istina. Sve ovisi do koncepcije websitea ili portala. Nije niti popuna istina da je brzi život na mlade utjecao u toj mjeri da više ne žele percipirati ništa što sadrži imalo više teksta pa im zato treba prezentirti isključivo kratke informacije. Net je medij na kojemu se mogu ostvariti sve dosadašnje novinarsko-publicističke forme u sofisticiranijem obliku uz stvaranje novih i interaktivnijih. Eh, i da, časopise koje sam nekada čitao čitam još i danas isključivo zbog strvinarstva, odnosno iz sentimentalnih razloga.

- net mi pruža kombinaciju zvuka, slike, teksta i interaktivnih sadržaja koje mogu selekcionirati ovisno o vlastitoj volji.

- net mi omogućuje da razvijam kritičko mišljenje prema određenoj vijesti, jer je nepouzdaniji i vrvi mnoštvom različitih informacija, nerijetko kontradiktornih, tako da me snažnije involvira u istraživanje, komparaciju s drugim izvorima informacija i sl. Net je medij koji mi omogućuje da u nekoliko minuta provjerim više različitih izvora, dok mi samo čitanje novina kao jednog izvora informacija oduzme mnogo više vremena.

- net mi pruža mogućnost interaktivnog sudjelovanja u komentiranju, a nerijetko i u aktivnom oblikovanju same vijesti. To je dobro i uredništvu, jer dobivaju direktni feedback od svojih konzumenata.

- digitalizacija kao takva mi odgovara jer sam praktičan i ne smatram da ima nečeg realno boljeg u papirnatim fotografijama, opipljivim glazbenim medijima ili fizičkim knjigama. Zašto sve to ne bih strpao u džep i izvukao nešto od toga kada mi zatreba? Ionako je taj osjećaj “veće izvornosti” opipljivih medija tek nusprodukt lameniranja o slatkastim uspomenama iz prošlosti i ništa više. Realnih prednosti koje bi zasjenile prednosti digitaliziranih medija kao takvih - nema.

Vjerujem da sam se uspio sjetiti tek omanjeg broja prednosti koje internet ima pred svim drugim medijima, a ne samo pred tiskom.  No, ranije spomenuh, neću si ostati dužan utoliko da ne spomenem i opasnosti koje digitalizacija i internet donose sa sobom. Neke od njih veće su od opasnosti kojima su bili obilježeni suvremeni mediji - radio, tv i tisak.

Glavna od njih je inflacija informacija. Žalosno je što živimo u dobu kada se lako može obogatiti na procesuiranju informacija i njihovom odašiljanju u javnost i što to ujedno čini i najviše zarade u današnjem svijetu. Kako sam sklon propitivanju svrsishodnosti svega, moram se osvrnuti na to kako je današnje doba izrazito kontradiktorno: na jednoj strani imamo digitalizaciju imehanizaciju skoro pa svega, koja nam omogućava da se sa svakodnevnim obvezama nosimo JEDNOSTAVNIJE. Istovremeno, inflacija informacija, do koje dolazi zbog toga što je neki pametnjaković prokljuvio da se na njihovom uzastopnom recikliranju može izgraditi najunosnija industrija na svijetu, tjera nas da kroz svakodnevicu živimo što KOMPLEKSNIJE. Ilustrirano: nekada samo se morali zamarati time da pažljivo položimo gramofonsku iglu na LP ploču ne bi li ju ogrebali ako smo željeli čuti neku pjesmu. Danas to činimo samo jednim nepažljivim klikom na play. Istovremeno, tada smo ritam svog života usklađivali ovisno o vlastitim obvezama i preferencijama, dok danas to, htjeli mi to priznati ili ne, isto činimo usklađujući ga s nadolazećim informacijama čiji protok ne možemo kontorlirati.

Mogućnost selekcioniranja informacija na internetu realno je privid. Stvarno stanje stvari jest da je internet leglo nepročišćenih informacija koje više nego ikad određuju oblike i smjerove našeg fizičkog i mentalnog ponašanja.

Blogovi diljem svijeta najbolji su primjer za to. Preokupacija ljudi sve više i više postaje komentiranje onoga što su pročitali na internetu ili vidjeli u medijima. Mediji kao takvi potpomognuti informatizacijom postaju sve snažniji u umjetnom formiranju tema interpersonalnih komunikacija među ljudima, a oglašavanje sve agresivnije i bezobraznije (sjetite se samo onih silnih reklamnih pop-upova na internetskim stranicama koji vam odvlaće pozornost od onoga zbog čega ste prvenstveno došli na sajt). Normalni razgovori ljudi u tramvaju postaju: što je Rina rekla Mrkvici, jesi li vidio onaj YouTube klipić na kojemu lik podriguje ili joj, da ti ispričam koji je jučer natjecatelj bio kod Tarika.

Raspravljanje o pseudorealnosti i pseudodogađajima učestalije je no ikad. Teško da se može raditi o koincidenciji, očigledno je da je riječ o negativnoj posljedici nekog snažnog procesa.

I tu se s opravdanjem možemo sa žaljenjem prisječati onih vremena kada smo živjeli u lošijim uvjetima, kad smo imali manje slobodnog vremena zbog poslova koje danas umjesto nas obavljaju strojevi, ali kad smo stradavali mnogo “zdravije” nego li što stradavamo danas pod utjecajem inflacije beznačajnih, neselekcioniranih informacija: tada su nas linčevali kuga, glad, žeđ i nizak životni standard i satirali nam tijelo; danas živimo bolje, ali podivljale informacije iza svakog ugla satiru našu psihu.

Kako iskorijeniti ili barem ograničiti tu pogubnu popratnu pojavu informatizacije i digitalnog doba? Kontrolom nad informacijama? Zvuči li ta solucija dovoljno nerealno i bezvrijedno da se o tome uopće priča?

Kreiranjem konteksta, onih minimalnih standarda nužnosti i svrsishodnosti informacija koje se plasiraju javnosti? A kako potaknuti tu bezdušnu profitersku mašineriju da poradi a vlastitom obuzdavanju?

Tu polako opet zalazimo u područje morala. Drugim riječima, došli smo do mrtve točke, jerbo moralu više nema mjesta pod kapitalističkom kapom nebeskom.

A kad se zaboravi ono bitno, kad izostane smisao, kad mašinerija proizvodi zbog proizvodnje same, tada se postavlja pitanje smislenosti čitavog poretka.

Nakon što se eliminiraju sve moguće opcije liječenja tumora našeg društva, konstatiramo da smo jednostavno bespomočni i ne preostaje nam gledati kako se stvari odvijaju same od sebe.

I sve polagano ide kraju.

Nastavljajući se na prethodni post, predstavit ću vam jedan izrazito pozitivan primjer kako entuzijazam u kombinaciji s kreativnim potencijalom može iznjedriti iznimno kvalitetan proizvod. U ovom slučaju riječ je o području bliskom našoj branši - riječ je o tematski specifičnoj online publikaciji…

Dok ste prije nekih godinu dana u čudu gledali na nekoga tko bi vam se predstavio kao poklonik anime/manga kulture, danas imamo situaciju kada smo gotovo na svakom kiosku obasuti poprilično dobrom količinom japanskih stripova prevedenih na hrvatski jezik. Večernji list i Algoritam očito su detektirali potencijalnu publiku stripoljubaca i odvažili se na golemi pothvat otkupa autorskih prava i samog prevođenja, očekujući od istog komercijalni uspjeh.

Sama popularnost te kulture u Japanu teško da je shvatljiva nekome tko nema previše dodiranih točaka sa tim područjem. Kao dokaz tome da Japanci anime i mange doista shvaćaju kao dio vlastitog kulturnog bogatstva, navest ću samo jedan primjer koj sasvim dovoljno govori za sebe. Širenje te kulture u svijetu predstavlja strateški interes same japanske vlade, a mašinerija koja pogoni tu industriju doista je glomazna i iznimno profitabila.

No, vratimo se s općenitosti na naš mali svijetli primjer. Poklonici te kulture kao i ljubitelji svega što je vezano uz Japan u nas su možda još uvijek malobrojni, no zato se služe prednostima modernih tehnologija, ne bi li se povezali u koherentniju skupinu, uglavnom putem internetskih foruma.

I dok se većina zadovoljava isključivo razmjenom vlastitih mišljenja na temu ljubavi prema Japanu kroz međusobnu komunikaciju, bilo stvarnu ili virtualnu, oni koji su nešto kreativniji i nemirnijeg, poduzetnog duha, odlučuju se na jedan korak dalje. Korak bliže osobnom stvaralaštvu koje razinom neprestano usavršavane kvaliteteima potencijal jednom snažnije zasjati na domaćem medijskom prostoru i stvoriti svoju čitalačku publiku.

Jedan od takvih “nadobudnih likova” je čovjek pod pseudonimom seph, kojeg sam upoznao preko jednog net foruma. seph već nekoliko godina marljivo izdaje Yoshi (u prijevodu s jap. uzvik koji znači “OK!” ili “all right”), online fanzin (neprofesionalna publikacija koju uređuju novinari-amateri, najčešće ljubitelji nekog književnog, glazbenog ili filmskog žanra) posvećen uglavnom medijskoj kulturi Japana (ali i raznim ostalim stvarima vezanim uz samu zemlju).

Riječ je o zasad neprofitabilnoj publikaciji motiviranoj čistim entuzijazmom, a rad suradnika je volonterski, također pogonjen željom da se iskaže vlastita ljubav prema Japanu u kojem god aspektu to bilo.

Ipak, fokus je stavljen primarno na osvrte na bogatu ponudu animea i mangi. Recenzije filmskih ili pak glazbenih poslastica iz japanske produkcije također ne nedostaje, kao ni povremenih osvrta na zanimljive videoigre japanskih autora.Fanzin do sada broji 24 brojeva, a od prvih izdanja pa sve do danas uspio se vizualno usavršiti do te mjere da bi bez problema mogao konkurirati nekim stranim papirnatim izdanjima posvećenim ovoj tematici.

Nažalost, izdavači poput Algoritma još uvijek nisu spremni ozbiljnije razmotriti promoviranje ovog fanzina u papirnatom izdanju. Moguće je da problem stvaraju više stvari tehničke prirode (plaćanje autorskih prava na recenzirane anime i mange) nego li nevjerica vezana uz interes ljudi za takvim jednim izdanjem. Na kraju krajeva, ako su se odlučili na prilično riskantan potez kao što je popularizacija mangi u Hrvatskoj, očito je da krug potencijalnih interesenata postoji.

S obzirom na trud koji je uložen u izradu ovog online izdanja, ja se toplo nadam da je u doglednoj budućnosti uspjeti doći i na naše kioske. Volja postoji. A ako je tržište otvoreno za jedan Folk ili pak Hrvatske šume, zašto i Yoshi ne bi dobio priliku. Pa makar kao periodičko izdanje i makar po nekoj simboličnoj cijeni.

Ionako je predanost materiji motivator svega ovoga, a ne financijska dobit.

Povodom prezentacije Yoshija na blogu, napravio sam mali intervju sa sephom u kojem sam ga zamolio da predstavi Yoshi, kaže kako je uopće započeo s radom te s kakvim se sve problemima suočava prilikom njegove realizacije.

U nadi da će neke od vas ovaj online časopis zainteresirati, a ovaj tekst vas pozitivno potaknuti, u nastavku prilažem mali intervju koji smo obavi preko maila.

Ukoliko želite skinuti dosadašnje brojeve Yoshija i vidjeti o čemu se tu radi, možete to na:

http://yoshi.iugrina.com/index.php

Koliko dugo Yoshi već izlazi i što te motiviralo da se upustiš u taj
projekt? Također, zamolio bih te da ga ukratko predstaviš.

Prvi broj Yoshija izašao je 2005. u lipnju a sama organizacija je
započela nekih mjesec dana prije. U to vrijeme sam već počeo učiti
japanski jezik i sa prijateljima iz škole stranih jezika često
raspravljao o animeima, mangama. Sama ideja za fanzin pala je na
jednom od prvih ciklusa japanskog filma u kino Tuškancu. Dvoje ljudi
je zaslužno za postanak fanzina Yoshi, Vanqu i Alita. Jednostavno su
rekli - Zašto ne bi radio fanzin? Ti to možeš! I stvarno, mogao sam,
uz njihovu pomoć. Ime je ‘izabrao’ Vanqu.. sviđao mu se taj uzvik
‘Yoshi’, stalno ga je ponavljao. I mene je zarazio, jednog dana ležao
sam u kadi zadovoljan tim osjećajem (ležanja u kadi) i sam uzviknuo
‘Yoshi’.. i zaključio da je to dobro ime. XD

Do sada je na fanzinu radilo oko 60 ljudi. Pisali su vrlo različiti
ljudi, od osnovnoškolaca do ljudi zaposlenih u ministarstvu vanjskih
poslova. Fanzin je od početka koncipiran kao časopis. Yoshi je uvijek
bio fanzin s težnjom da postane časopis. Prvi brojevi fanzina nisu
planirani kao online izdanja. Umnažalo ga se klasičnim postupkom za
fanzine, fotokopiranjem. Tek od petog broja ponuđeno nam je mjesto na
webu i to zahvaljujući Jinu koji je nastavio održavati Yoshi na svojim
stranicama sve do danas. Fotokopiranje fanzina uglavnom sam sam
financirao i polako mi je to postajalo prenaporno a nisam nikada bio
potpuno zadovoljan kvalitetom.

Jesli li prije rada na Yoshiju imao ikakvih iskustava s online publikacijama
ili je to prvi takav projekt u koji si se upustio?

Moj rad na fanzinu započinje ustvari negdje 1999. ili 2000. godine.
Anime/manga fanovi su se tada isključivo okupljali na usenet grupi
hr.rec.film.anime. Dvojica Riječana s te grupe su već imali fanzin i s
njima sam dosta raspravljao o suradnji. Njihov fanzin je bio
neugledan, slabo otisnut, na formatu A5, vjerojatno slaganim u Wordu.
Ustvari, svi fanzini baš tako i izgledaju. U to vrijeme predložio sam
im da napravimo časopis. Izgledalo je da ćemo nešto ipak početi raditi
zajedno pa sam kontaktirao američki Dark Horse (jedan od najvećih nezavisnih američkih izdavača stripova, op.a) i raspitao se za otkup
autorskih prava za mange. Poslali su ogledne primjerke mangi i samih
ugovora.. no moji tadašnji ’suradnici’ su se povukli. Ostao sam sam i
potisnuo i časopis i fanzin u neki drugi plan.

Radi li se isključivo o pothvatu jedne osobe u samoj realizaciji Yoshija ili
imaš i pomoć sa strane?

Ovo je teško pitanje. Biti iskren možda će izgledati isto kao i biti
ohol. Nakon 3 i pol godine rada na Yoshiju mogu slobodno reći, da se
radi o projektu jedne osobe, mene. Da ne podsjećam konstantno
suradnike vjerojatno nitko ne bi slao tekstove. Da ja prestanem raditi
na fanzinu, vjerojatno nitko ne bi nastavio raditi Yoshi, prije bi
započeli neki novi fanzin. Pomoć dobivam ali se moram dosta sam
namučiti.

Otkuda tolika fascinacija japanskom kulturom i zašto ju smatraš toliko
privlačnom?

Moja fascinacija Japanom započela je preko animea i mangi. Kao
srednjoškolac gutao sam stripove francusko-belgijske škole ali i Alan
Forda. Mange i animei su nudili jednu novu dimenziju stripa i
animiranog filma i pao sam na to. Horror i SF su bili žanrovi koji su
me uvijek zanimali a Japanci su tu imali originalnih uradaka. Početkom
devedesetih sam kupio prvi VHS anime ‘Akira’ pa su ubrzo uslijedili i
‘Battle Angel Alita’, ‘Wicked City’ i ostali. Satelitska TV također je
emitirala animee, sjećam se naslova poput ‘Project A-ko’, ‘Wings of
Honneamise’.. Sve su to bili odlični naslovi i nije se bilo teško
navući na nešto tako dobro. Prve mange kupio sam u More Comicsu (popularna zagrebačka strip-prodavaonica u prolazu Nebodera). Oh My
Goddess, Ranma 1/2, Domu.. Bile su užasno skupe i stvarno sam ih
rijetko kupovao.

 Drugi level fascinacije Japanom dogodio se preko filma. Takeshi Kitana
su mi prvi put preporučili negdje početkom 2000-ih. Sa smješkom sam
slušao kako ga dižu u nebesa, nisam nikad pretjerano volio filmove o
yakuzama, niti povijesne sa samurajima. Taj tip arogancije jednostavno
mi nije odgovarao. I tada se dogodio ciklus filmova na TVu, prvi film
Takeshi Kitana koji sam pogledao bio je ‘Kikujiro no Natsu’. I
stvarno, bilo je baš onako kako su rekli, Kitano je savršen glumac a
kao redatelj besprijekoran. Te godine su značajne i po tome što su
japanske filmove počeli često puštati  u ex-klubu Močvara a s radom je
počeo i MAMA klub.

Za treći level fascinacije zaslužna je jedna od mojih bivših cura.
Kretao sam se u društvu koje je gutalo animee, mange i japanske
filmove i nije čudno da sam tu i curu našao. Ipak, ona je bila strašno
velika nadgradnja jer je još od srednje škole učila japanski jezik.
Nakon što smo prekinuli odlučio sam i ja početi s japanskim jezikom. U
školi stranih jezika sam sreo puno različitih ljudi, svi oni su učili
japanski iz nekih drugih razloga i naši interesi i opsesije Japanom su
se umnažali.

Trenutno poslijednji level fascinacije odnosi se na put u Japan. Jedan
od frendova posjetio je Japan i zaludio nas pričama. Nekoliko dana za
redom smo se nalazili i slušali njegove anegdote. Polako sam počeo
štedjeti za put i 2007. sam posjetio Japan. Nakon povratka održao sam
i sam slična opsesivna predavanja o svom putu, što pojedninim
frendovima, što većim skupovima ljudi.

Kako gledaš na projekte Algoritma i Večernjeg u smjeru popularizacije anime
kulture u Hrvatskoj, s obzirom na izbor i kvalitetu naslova koje izdaju?

 Algoritam trenutno radi sjajan posao. Imaju četiri mange koje direktno
s japanskog prevodi na hrvatski Kusumoto Ken, hrvatski Japanac iz
Zaprešića. Večernjak je prilično podcjenio postojeće manga fanove
objavljujući američke OEL mange nazivajući ih japanskim stripom. Ipak,
nemojmo se zanositi, niti Algoritam niti Večernji ne rade posao s
mangama zato što to vole već zato što se mange polako dižu iz
subkulture i nude dobar izvor zarade.

Baviš li se još kakvim publicističkim ili novinarskim projektima i
interesira li te u globalu to područje djelatnosti?

 Ne bavim se dodatno nikakvim publicističkim ili novinarskim
projektima. Yoshi mi oduzima dosta vremena i nemam vremena za još neki
sličan projekt. Takvo područje djelatnosti me zanima još od
djetinjstva, oduvijek sam htio uređivati časopis.

  Jesi li razmišljao o tome da Yoshi iz online sfere jednoga dana krene putem
tiskanog izdanja i smatraš li da je ikoji od domaćih izdavača spreman
podržati takav projekt, kad bi se dodatno profesionalno usavršio?

Nijedan domaći izdavač trenutno nije spreman za anime/manga časopis. U
poslijednje tri i pol godine pokušali smo Yoshi kao časopis progurati
kod japanskog veleposlanstva i kod Algoritma. Usudio bih se reći da
sam imao nekakav vid suradnje sa Algoritmom, bilo mi je drago
sudjelovati na nekoliko njihovih brainstorminga. Bilo mi je drago jer
se vidjelo da žele čuti mišljenje manga fanova. No, Algoritam je
propustio stvoriti veći krug fanova, njihove odlično zamišljene 4
serije nisu našle sve svoje čitatelje.

Nudio sam Yoshi Algoritmu besplatno pod uvjetom da ga također
besplatno daju svakom kupcu njihovih mangi.. i nisu pristali na to.
Opravdavali su se time da će morati više plaćati autorska prava ako
budu izdavali i časopis.. Fanzin se na netu može skinuti na dva
načina, prvi je Rapidshare a drugi Yoshi web stranica. Sa prvog se
skine oko 50ak primjeraka dok za drugi nemam podataka.. procjenjujem
da se svaki broj skine ukupno u nekih 70-80 primjeraka. Vjerujem da bi
uz reklamu velikog izdavača egzistirali kao časopis..

Izdavači prilično s visine
gledaju na ovakve amaterske projekte. Algoritam je krut i
centraliziran, Večernjak podcjenjuje svoje čitatelje a jedni i drugi
su samozadovoljni svojom pozicijom na tržištu i uglavnom gledaju kako
bi iskoristili tvoje ideje i potencijal a što manje uložili.

(D.L.)

Neki od kolega se možda i sjete moje powerpoint prezentacije iz engleskog u I. semestru u kojoj sam predstavio lik i djelo Hayaoa Miyazakija i Studia Ghibli, a za koju je predraga nam teta Đurđa zbog dužine, ali i neobičnog izbora teme, imala samo riječi pokude. Ovim putem želio bih pozdraviti tetu Đurđu. Doista nam više ne nedostajete. Štoviše. Ne znam zašto mi sada pada na pamet ona: “Non iacte margaritas ante porcos.” Tko li je tu pak svinja - sapienti sat.

Pojedini kolege reagirali su full pozitivno na moje izlaganje,zbog čega mi je iznimno drago, a podsječajući se svega prethodnih dana, našao sam zgodnim da se mnogo detaljnije tom temom pozabavim na blogu. Kao ljubitelj japanskog animiranog filma, u svijetu poznatijeg kao “anime”, doista mi je gušt pisati na temu Studia Ghibli, jednog od najreprezentativnijih primjera iz te sfere.

Ono što Studio Ghibli razlikuje od mnogih drugih japanskih kompanija koje se bave produkcijom animiranih filmova nije samo specifičan i bajkovit stil animacije, već i činjenica da je jedan od svjetski najpriznatijih i najpoznatijih. Na kraju krajeva, Ghibli je nositelj titule jedinog japanskog studija animiranog filma koji je osvojio Akademijinu nagradu za svoje ostvarenje, a vrlo je vjerojatno da su se i neki od vas susreli s njegovim, na zapadu poprilično zamječenim uspješnicama.

Kao što rekoh, koncentrirat ću se isključivo na Ghibli. Neću vas previše zamarati time kako sam osobno zavolio anime ili pak poviješću kompletne japanske škole animiranog filma. Cilj ovog posta je razuvjeriti mnoge od vas koji žive u zabludi da je riječ “anime” sinonim za popularne iritantne dječje crtiće poput Pokemona, Digimon, Yu-Gi-Oh-a ili Mjesečeve ratnice.

Ono što nam prezentiraju na domaćoj TV je uistinu šljam, jeftina roba, najkomercijalniji produkt sveopće anime-manije koja je posljednjih godina poharala Zapad. Slično bih mogao reči i za trenutnu ponudu mangi (japanskih stripova) koje izdaju Algoritam i Večernji, no o tome će biti riječi nešto kasnije.

Uglavnom, ako imate strpljenja pročitati ovaj post do kraja, meni će biti uistinu drago. Ako pak ne, tražite nešto zanimljivije kao što su ekskluzivne fotke sudara vatrogasaca sa Gradskom čistoćom.

Studio Ghibli i Hayao Miyazaki

Studio Ghibli je osnovan 1985. godine. Samo ime vuče korijen iz talijanskog naziva za njihove zrakoplove koji su u Drugom svjetskom ratu koristili za pretraživanje golemog prostora Sahare, a dolazi od riječi koja na Libijskom znači “vrući vjetar koju zapuhuje saharskom pustinjom”. Sam je naziv najvjerojatnije simboličan - označava značajnu promjenu koju je angažman Ghiblija na području razvoja animiranog filma donio u Japanu. Studio je utemeljen nakon velikog komercijalnog uspjeha koji je u Japanu postigao animirani film “Nausicaa of the Valley of Wind” 1983. godine. Riječ je o animiranom filmu koji je u mnogim aspektima zacrtao produkcijske standarde budućeg svjetski poznatog studija.

Priča je to o svijetu u postapokaliptičnom dobu koji je ponovno uspjela pokoriti priroda. Gusta toksična šuma i mutirani insekti, ostavština nekadašnje neodgovorne i tehnološki nadmočne civilizacije, prekrili su nekada gorde gradove od željeza i čelika. Preživjeli vode život sličan onom u primitivnim ljudskim zajednicama u praskozorje civilizacije, pritom se pribojavajući napačene šume koja se sve više i više širi u cilju da proždre i ono malo ljudi što ih je ostalo. Naravno, svijet je to u kojemu postoji i ljudska ambicija koja obično dovede do zla. Protagonistica filma je mlada avanturistica i princeza malenog kraljevstva Nausicaa, koja svojom dobrotom i ekološkom osvješčenošću predstavlja posljednju nadu u to da se suživot ljudi i prirode obnovi.

—

Nausicaa of the Valley of Wind, 1983.

DOWNLOAD: klik

(ctrl+f pa utipkajte naziv filma)

—

Detaljna animacija i orkestralna glazba u pozadini čine ovaj film uistinu posebnim. Topla je to priča o tome kojim bi se putem mogla razvijati situacija na našem planetu, ako ljudi i dalje budu neodgovorni u odnosu prema zakonima prirode. Jaka ekološka poruka, težnja za iskonskom harmonijom između ljudi i prirode i prikazivanje uzaludnosti ljudskih stradanja u ratu teme su koje će obilježiti mnoge kasnije radove Ghiblija, ponajviše Princess Mononoke, kojim se Ghibli 1997. probio na zapadno tržište. Zanimljivo je da sve do Mononoke računalna tehnologija u animiranju nije primjenjivana. Naprotiv, sve je crtano rukom, što samo govori o predanosti autora vlastitiom radu te rezultira bajkovitim i izrazito detaljnim crtežom.

Zanimljivo je da je IMDb Nausicaau proglasio jednim od 50 najboljih znanstveno-fantastičnih filmova svih vremena.

Proboj na zapadno tržište započeo je prema mnogima remek-djelo, Princess Mononoke, koje je 1997. proslavilo ime suosnivača Ghiblija i velikog umjetnika Hayao Miyazakija, poznatog i kao “japanski Walt Disney”.

Taj dugogodišnji upravitelj Ghiblija i danas 67-godišnji starčić iskoristio je provjerenu formulu Nausicaae ne bi li napravio još impresivnije i umjetničkije djelo. Film je na zapadu distribuirao Walt Disney, kojemu je Ghibli dao prava na distibuciju svih njihovih uradaka na internacionalnoj razini. Film je u Japanu bio toliko popularan da je sve do pojave Cameronovog Titanica slovio za komercijalno najuspjeliji film u Japanu ikad.

—

Princess Mononoke, 1997.

DOWNLOAD:klik

(ctrl+f pa utipkajte naziv filma)

—

U sinhroniziranoj verziji likovima su glasove među ostalima dali i Gillian Anderson te Billy Bob Thorton (iako, moja Vam je preporuka gledati sve što je izašlo iz japansKe produkcije s japanskim voiceoverom te engleskim subtitlovima, jer je japanski dub neusporedivo bolji od engleskog).

Za razliku od Nausicaae, Mononoke je ispričana iz perspektive muškog lika, mladog i plemenitog princa Ashitake, a Mononoke, mlada i ratoborna djevojka odrasla s vukovima, mnogo je grublja i neotesanija, no nipošto manje zagrijana za uspostavu harmonije s prirodom pod svaku cijenu.

Mononoke je uistinu jedan od onih filmova u kojima ćete uživati bez obzira na dob i koji radi vlastite filmske kulture ne biste smjeli propustiti. Riječje o jednoj od najeksplozivnijih emocionalnih bombi posredovanih TV-om kao medijem s kojom sam se susreo. Suzne oči kolegice Pilić nakon gledanja istog dovoljno govore za sebe.

Film je ujedno i najskuplji anime ikada (s budžetom od 20 mil $), a na IMDb-u kotira na 123. mjestu najboljih filmova prema ocjeni gledatelja.

Prava bomba napravljena je 2001. godine, a riječ je o, prema mnogim mišljenjima, jednom od najdetaljnije nacrtanih animiranih filmova ikad, Spirited Away, kod nas prevedenog kao “Avanture male Chihiro”. Miyazakijevu ingenioznost očito je prepoznala i Akademija koja je film nagradila Oskarom 2002. Film je pomeo konkurenciju u kojoj je bio i zvučni Ice Age, no sagledamo li krupnu sliku, može se bez imalo prepotentnosti ustvrditi kako je Spirited Awayu doista teško nači dostojnu konkurenciju. On je možda do dana današnjeg i nije dobio.

—

Spirited Away, 2001.

DOWNLOAD: klik

(ctrl+f pa utipkajte Spirited Away)

—

Iako je jedan od rijetkih Ghiblijevih filmova koji se meni nije baš svidio (jer mislim da je preapstraktan u određenim pogledima), uspio me oduševiti neviđenom razinom detalja kojima scene vrve. Spirited Away je oživotvorenje najbujnije dječje mašt, nešto što ćete zasigurno zavoljeti ako se razigrano dijete u vama još nije u potpunosti smirilo.

Za malenu djevojčicu Chihiro jedan se odlazak s obitelji u napušteni zabavni park izvan grada pretvorio u pravu noćnu moru, ali i neslućenu avanturu. Iznenada se nalazi u situaciji kada se njeni roditelji pretvaraju u svinje, a parkom ju počnu vrebati duhovi najrazličitijih vrsta. Odjednom shvaća kako povratka u stvarni svijet nema, već se mora naučiti na suživot s neobičnim stanovnicima ukletog kraljevstva kojim upravlja zla vještica Yubaba.

I kad ste pomislili da ste vidjeli dosta japanskih bizarnosti do sada u životu, Spirited Away će vas zateći i ponekad vas uistinu izšokirati nadobudnim idejama kojima je Miyazaki udario svojstven žig na svoj uradak.

Opus Studia Ghibli do dana današnjeg broji otprilike 17 animiranih filmova, od kojih su dva gore spomenuta večini zapadnjaka vjerojatno sinonim za japansku školu animacije.

Filmovi iz bogatog opusa najraznolikijih su vrsta i sadržaja. Dok se Miyazaki proslavio svojom čarobnom bajkovitošću, mnogi drugi poznati japanski redatelji odlučili su se za mnogo drugačiji pristup, no to ne umanjuje njihovu vrijednost, nipošto. Štoviše, većina Ghiblijevih filmova, prema mom skromnom mišljenju, pripada među sam vrh animirane produkcije uopće pa vas potičem da se upoznate s kompletnim opusom tog studija.

Zato sam odlučio u narednom dijelu prezentirati vam ukratko i preostale uratke popraćene youtube klipovima te download linkovima, ne bih li vam olakšao traženje istih na netu. Nisam ih pogledao samo 2-3 pa ću se orijentirati na one o kojima ponešto znam, dok za ostale imate Wikipediju.

No prije toga, spomenu bih još samo jednu zanimljivost: u Japanu postoji i Ghibli Museum, svojevrsni konceptualni muzej utemeljen na stvaralaštvu tog studija.

Otvoren 2001., a pod motom “Let’s become lost children together”, svojim interijerom poput labirinta nudi mnoštvo zabave kako najmlađima tako i općenito poklonicima anime kulture.

Ostali Ghiblijevi filmovi

Laputa, Castle in the Sky, 1986.

DOWNLOAD:klik

(ctrl+f pa utipkajte Laputa)

Prvi film iz Ghiblijeve produkcije je bajkovita priča smještena u alternativnu povijest s kraja 19. st. Vrti se oko legende da su nekada davno postojali fascinantni gradovi u nebeskim visinama koje je drevna civilizacija izgradila na lebdećim kontinentima. No, nakon nekog vremena, zbog nepoznatih razloga, kontinenti su se urušili te su ljudi ostali prisiljeni živjeti na zemlji. Protagonisti ove lijepe i nadasve klasične bajke dvoje su djece koja se spletom okolnosti nalaze u žarištu sukoba između vladajućih frakcija koje teže obnoviti prastaru legendu ne bi li se okoristili blagom drevne civilizacije. Najimpresivniji dio filma je nedvojbeno prikaz facsinantnih i gordih nebeskih građevina u ruševinama popraćen neizbježnim osjećajem nostalgije i evokacijom minulih vremena.

———-

Grave of the Fireflies, 1988.

DOWNLOAD:klik

(ctrl+f pa utipkajte Grave of Fireflies)

Možete, a i ne morate mi vjerovati na riječ - nakon ovog filma doživjet ćete katarzu i zamrzit ćete rat svom dušom. Riječ je o jednom od najpotresnijih ratnih filmova ikad, a neki kritičari filma uspoređivali su ga čak i s Schiendlerovom listom. Smješten je u Japanu pred kraj Drugog svjetskog rata, a prati priču dvoje siročadi, brata i sestre, koji na rubu smrti preživljavaju najgore, ali ujedno i najljepše trenutke svojih života. Unatoč eksplicitnim scenama raskomadanih leševa i zastrašujućim zvukovima nadolazečih bombardera, film se koncentrira na malene, obične i veličanstvene trenutke u životu koje ni pakao rata ne može razoriti, ne bi li kulminirao u prikazu tragične apsurdnosti rata kao takvog.

Obavezno pogledajte. Obavezno.

———-

My Neighbour Totoro, 1988.

DOWNLOAD:klik

(ctrl+f pa utipkajte My Neighbour Totoro)

Iznimno simpatičan uradak namjenjen neobaveznom uživanju, upoznaje vas s radostima druženja sa dobrim šumskim duhom Totorom, koji je postao maskota samog Ghiblija. Žanrovski bi se mogao odrediti kao slice of life story (u terminologiji anime kulture taj naziv označava priču smještenu u stvarni vrmensko-prostorni kontekst, a obično se vrti oko svakodnevnih aktivnosti ljudi i njihovih života) s primjesama fantasya. Riječ je o “lakom štivu”, no to nipošto ne osporava njegovu simpatičnost.

———-

Kiki’s Delivery Service, 1989.

DOWNLOAD:klik

(ctrl+f pa utipkajte Kiki’s Delivery Service)

Kratka bajkovita pripovjest o maloj 13-godišnjoj vještici koja stjeće iskustvo života u velegradu, puna je optimizma i altruizma. Obrađuje teme poput odrastanja, prvog zaljubljivanja i promišljanja o samom životu, ali i pokazuje kako Miyazaki s nevjerojatnom preciznošću zapaža ponašanja jednog djeteta te dobi. Nakon Kiki biste se mogli osjećati nekako neobogaćenima za novo iskustvo, jer film nema neku dublju poruku ili poantu, već je tu da vas razigra i razniježi.

———-

Only Yesterday , 1991.

DOWNLOAD:klik

Jedan od Ghiblijevih filmova koji cilja na nešto stariju publiku, u ovom slučaju žensku. Mlada 27-godišnja neudana japanka zasitila se života u suvremenom velegradu pa odlučuje odmoriti duh i tijelo te propitati svoje životne stavove i osjećaje, odlazeći na podulji odmor u ruralni dio zemlje. U pitoresknom krajoliku prisjetit će se svog djetinjstva, svojih strahova te nastojati dokučiti što očekuje od vlastitog života. Izrazita introspekcija i lamentiranje nad životom najizraženiji su dijelovi ovog filma.

———-

Porco Rosso, 1992.

DOWNLOAD:klik

(ctrl+f pa utipkajte Porco Rosso)

Jedini Miyazakijev film koji je smješten u autentično povijesno razdoblje - WW2. Radnja se odvija na Jadranskom moru, odnosno u okolici hrvatske obale, s određenim referencama na Fiume tj. Rijeku. Svinjoliki vojni pilot neprestano se bori s air piratesima, zloglasnom bandom koja hara Jadranom te je na putu da pronađe svoju sreću i povratak u ljudsko obličje. Film je pravi dokaz da Miyazaki može jedinstvenu bajkovitost svojih uradaka zadržati i neovisno o tome što se odlučio na ekploataciju stvarnog povijesnog perioda.

———-

I can hear the Sea (Ocean Waves) , 1993.

DOWNLOAD:

Film je poprilično “down to earth” i jedan je od onih koji će vas teže impresionirati, a produkt je mlađe generacije Ghiblijevih animatora. Koncentrira se oko srednjoškolskog života dvoje prijatelja involviranih u romantičnu vezu s prepotentnom i umišljenom Rikako. Ljubav, prijateljstvo i odrastanje kao karakteristične teme filma ipak su uspješno prezentirane na unikatan način, no sam film teško da može imati značajniji impact na gledatelja.

———-

Whisper of the Heart, 1995.

DOWNLOAD: klik

(ctrl+f pa utipkajte Whisper of the Heart)

14- godišnja Shizuku vodi život prosječne japanske školarke. Karakteristično za te godine, okupiraju ju ljubavni problemi i školski neuspjesi izazvani sve većom zaokupljenošću likom zagonetnog dječaka koji je uspio privući njenu pažnju. Kako se od takvog koncepta može učiniti zanimljiv film, pitate se? Može itekako, ako se posveti detaljima, jedinstvenoj atmosferi i srce-razgaljujućem ugođaju te simpatičnim likovima. Jedan od ljepših slice of life animea koji neodoljivo plijeni pozornost izrazito dopadljivom obradom popularnecountry pjesme “Country road, take me home”. (video)

———-

The Cat Returns, 2002.

DOWNLOAD:klik

(ctrl+f pa utipkajte The Cat Returns)

Ghibli je odlučio ugoditi fanovima koji su bili fascinirani jednim detaljem iz prethodno spomenutog filma te su napravili kraći film u kojoj je oživotvorena legenda o čudnovatom mačku i njegovom fantastičnom mačkastom kraljevstvu. Izrazito simpatično, ugođajno i avanturistički nastrojeno!

———–

Howl’s Moving Castle, 2004.

DOWNLOAD:klik

(ctrl+f pa utipkajte Howl’s Moving Castle)

Jedna od novijih Ghilijevih uspješnica napravljena je prema noveli britanske spisateljice Diane Waynne Jones. Radi se o prilično apstraktnoj priči o 18-godišnjoj Sophie koju vještica pretvori u 90-godišnju staricu. Starica u pratnji crne vrane luta fantastičnim svijetom u potrazi za smirenjem te nailazi na pokretni dvorac zavodljivog mladog čarobnjaka Howla, koji je utjelovljenje naivnosti, nezrelosti i nedoraslosti. Sophijino strpljenje i pažnja razgalit će Howlovo srce ne bi li se sve okončalo u još jednom lijepom i bajkovitom sretnom završetku. Prava moderna bajka.

———–

Tales of the Earthsea, 2006.

DOWNLOAD:klik

Naslov s kojim je debitirao Miyazakijev sin i dokazao da nedvojbeno dijeli genijalnost svog oca. Fantastična je to priča o svijetu ljudi zarobljenih ropstvom grižnje savjesti i drevnih zmajeva koji uživaju potpunu slobodu u svojoj egzistenciji. Romantična priča spojit će dvoje mladih ljubavnika prema već provjerenom konceptu, ali zato je izričaj filma poprilično originalan i ne osjeća se ni trunka patetike. Također ga krasi predivna glazbena podloga. U videu poslušajte prelijepu Therruinu melodiju iz filma.

———–

VAŽNO: download linkovi su tu, svi su megaupload ili rapidshare linkovi. Morat ćete otići na linkani sajt pa sami pronaći direktne linkove jer ja ne želim hotlinkati s drugih sajtova. Jedino još imam problema s pronalaskom I Can Heart The Sea, ali i to stavim ubrzo. Ako imate kakvih problema, slobodno se javite ili mi se obratite ako želite da vam spržim neki od tih filmova, ako vam se ne da skidati. Naravno, tražim samo prazni dvd. Uživajte!