Compression of Time

Seiyuko se sklupča na zemlji te zaklopi oči ne bi li osjetio topli ljetni povjetarac kako mu miluje lice. Položi dlanove na britke vlati suhe trave i stade ih milovati laganim pokretima ruke. Na licu mu se ozari dječački smješak ushićenja izmamljen nadražujućim škakljanjem te se u jednom trenu iznenada  osjeti potpuno smiren i ispunjen. „To je sve što želim u svome životu“, pomisli mladić. „Zvjezdano nebo koje mi rasvjetljava put, priroda s kojom se u potpunosti stapam i povjetarac koji me ljubi nježnije od ičijih usana.“ Potom se naglo izvali nasred poljane, usmjeri pogled prema pulsirajućim zvjezdama i stade osluškivati tišinu. „Da barem imam pokraj sebe nekoga s kime mogu podijeliti ovu šutnju. Nema ljepšeg zajedništva nego kada uza sebe imaš osobu s kojom možeš šutjeti.“ Zaplače. I odjednom se sjaj zvijezda rastopi u njegovim suzama koje stadoše natapati suhu, ispucalu zemlju. „Što mi nedostaje u životu?“, zapita se razljevajući nebo pitoresknim pejsažem utonulim u toplu ljetnu noć. „Zašto u sebi osjećam toliko gorčine i prezira prema samome sebi? Zašto svjesno želim biti rob vlastite mržnje?“ Potom mu se u zjene utisne nelagodan prizor prepun hladnoće, napetosti i straha koji mu prožmu udove. Vraća se kući s naprtnjačom ležerno prebačenom preko ramena. Laganim korakom gazi pustom ulicom, promatrajući ispred sebe lokve vode u kojima se, poput neba u njegovim suzama, razlila difuzna rasvjeta uličnih lampi. Sjeti se čarobnih gustih krošnji rascvjetalih trešanja koje su se tog sumornog predvečerja nadvile nad kišom okupani asfalt. Sjeti se oporog mirisa u nosnicama i želje da usnama zdrobi filtar cigarete. Bijaše to jedan od onih katarzičnih trenutaka u kojima se spajaju dijametralno supratna osjećanja, kada se stapaju silnice pritajene ugode i unutarnje zebnje. Tada se duh nazasitan za vječnošću oslobađa iz okova pojavne datosti, proniče u srž ljepote i straha i združuje ih u nešto nadnaravno uzvišeno. Duh se potom stane time hraniti, trovati mir neostvarivom čežnjom. Uljuljakava se u melankoliji i istovremeno ju želi probiti. Rađanje je to pohotnog, besramnog, samovoljnog duha koji u svojoj biti teži samouništenju. Stade se tada prisjećati i košmara u svojim mislima. Maštanja o Sakurinim hrapavim usnama i nitima sline koje su se rastezale među njima dok mu je šaputala odgovore na ispitu. Svoga jada nakon što je uzdihan, znojan i potpuno gol u kupaonici od hladnog mramora puzao po podu drhčući od tih niti sline koje su se u njegovim mislima neprestano rastezale i skupljale u slow motionu. Spoznaje da je zbog kukavičluka pred ostvarenjem one ljepote za koju je želio da ostane netaknuta, čista i sveta, tu istu ljepotu prodao svom nezasitnom zlokobnom duhu za nešto trenutačnog zadovoljstva. U bubnjičima začu i topot kiše koji je onda osluškivao u potpunoj samoći. Ne može iz svoje duše izbrisati tu prljavoću. Tu samoću koju je čutio kao nikada do tada. Samoću samovoljnog bježanja od života. „Stalno bježim“, reče u sebi. „Bojim se da samoća ne postane moj jedini izbor. Zbog toga joj samovoljno hrlim u zagrljaj. Ja sam nula. Bože, mrzim se. To je moja jedina satisfakcija na ovom stratištu koje volim nazivati svojom dušom. Neka me netko prihvati za ruku dok ne propadnem do kraja…. da i njega mogu povući za sobom. Tada neću biti sam.“ Tu večer nekako uspije utonuti u san, izgubljen i beznačajan pod veličanstvenim nebeskim svijetom koji se bio živo razigrao.

I dok on usnu gorko-slatkastim snom, jedna je djevojka, nevina i čista poput njegove duboke čežnje, drhtala od plača u svome krevetu. Nikako da ju san otme javi. Previše je vruće. Zrikavci ne žele utihnuti. „Prokleti zrikavci. Prokleta noć, kao stvorena za bdijenje i saživljavanje s prirodom u njenom naponu mladosti. Mladost. Mladost. Prokleta mladost! Prokleto srce! Proklete usne! Zašto je tako teško reči… Zašto to zahtijeva riječi… Zašto se bojim samoće kada dublje od ovoga u nju ne mogu propasti?“ Njeno se srce trgalo u porođajnim bolima. Trebala mu je samo prići, samljeti mu tijelo svom svojom težinom i naivnošću djeteta sasuti svu intimu svoje boli u usta. Tada bi zajedno bili usamljeni. No nešto ju je kočilo. Proklinjala se do jutra koje je dočekala promatrajući čaroliju izranjanja sunca za horizontom dok joj je prohladni jutarnji vjetrić mrsio kose. Sama usred poljane. „Tako smo blizu, a tako daleko“, prođe joj mislima. „On čezne za neuhvatljivom, prijetvornom vilom, a ja… Ja…“„Michiru“. – zausti Seiyuko. Djevojka se brecne i zastane. Korman starog bicikla koji je gurala neravnim seoskim putem zadrhti joj u rukama. Ostade piljiti u njegova leđa. „Pogledaj!“ – ushićeno će mladić šireći ruke kao da želi obgrliti prostrane doline, brijegove, malene preslatke kućice razbacane po njima, nebo krcato gustim, nepravilnim bijelim krpama i uzavreli, neumorni cvrkut ptica. Njegov se duh razmili tim vrućim, sparnim ljetnim popodnevom. Osjeti da je u naponu snage. „Želim zagrliti nebo.“ – reče. Djevojka pogne glavu. „Zagrli ga i ti, Michiru. Zagrlimo nebo!“. I ona raširi ruke, zaklopi oči i udahne zrak punim plućima. Raspupale grudi joj se stadu nadimati. Željela je da on to osjeti. Grlila je nebo. Trebala mu se samo malo više približiti.Dvoje suputnika nastaviše svoj hod sve do sutona. „Nikada nisam mislio da je zalazak sunca ovako prelijep na selu. Ovdje sve pršti od energije.“ „Da, vjerujem da ti je ovih mjesec dana u prirodi došlo i više nego dobro“ – reče Michiru te odloži bicikl na zemlju. Predloži da se skrase pokraj puta te zavaljeni u postelju od mekih trava otprate sunce na počinak. Seiyukov pogled se nije pomicao. Bio je dalek, neodređen, ali smiren. Nije primjetio kako ga ona kriomice pogledava i oprezno ispituje značenje njegova pogleda. Dugo su šutjeli. „Kopam i kopam… sve dublje i dublje… ali tvoje je srce zatvoreno… Seiyuko… Što li skrivaš u svome srcu?“ Odluči prekinuti šutnju. Usljedila su brojna pitanja - o njegovim planovima za budućnost, njegovom obrazovanju i povratku u velegrad. Znala je da joj je ovo posljednja prilika da mu ispovjedi svoje osjećaje. Postajala je nervozna. Kožom su joj se slijevali potoci znoja, a živci joj bivaše svakom proteklom sekundom izbodeni tisućama igala. „Reci, reci, reci!“ – hrvala sa sama sa sobom. Najednom se s njenih usana otme njegovo ime i ostane visjeti u zraku. „Michiru… Hvala ti.“ – spokojno će mladić popunivši prazninu neizgovorenog. Ona ostade nepomično u sebi ponavljati riječi koje je upravo izgovorio. „Još ti to nisam rekao, ali kao mali sam obožavao vlakove. Bila je to bezuvjetna ljubav. Kad bih pomislio na samu riječ „putovanje“, srce bi mi zaigralo neizmjernom radošću. Sada ih mrzim. U posljednje vrijeme kao da večinu života provodim putujući. Ostavljajući dio sebe u nepovrat. Dio onoga što jesam svakim se danom pretvara u sjećanje, u nešto od čega bih trebao crpsti snagu za život. Ne želim živjeti od sjećanja. Ne želim da ljudi koje sam volio postanu sjećanje. Ne želim da mi ih otme vrijeme. Želim upravljati vremenom. Želim mu oteti ljude koje želi samljeti u svom žrvnju. Dijelove sebe koje pretvara u nakaradne relikte prošlosti i resi ih patinom.“  Djevojka se nasmiješi. „Pa“-zausti i potom kratko zastane – „neka ovaj odlazak bude drugačiji od drugih. Sve što jesi, sve što si ovdje postao… Ako to nastavi živjeti u meni, tada to nećeš nepovratno izgubiti. Kada zaželiš taj dio sebe povratiti, tada se vrati po ono što je tvoje i isto si ponovno prisvoji. Jer samo je tvoje. Jedino tvoje.“ Seiyuko se nasmješi. No ona ga sada više nije gledala. Sakrivala je svoj sram i gutala suze, lica zakrivena dugom, vilinskom kosom. „Glupačo, glupačo“ – prekoravala se. Mladić se duboko zamisli o djevojčinim riječima. „Kako je život čudan… Kada bih barem umjesto srca mogao birati mjesto u koje ću pohraniti svoje blago. Kada bih mogao njime upravljati, istrgao bih ga iz svojih grudi i poklonio ti ga čitavo. Jer nitko ne zaslužuje samo jedan njegov dio.“„Zašto ponekad ne možemo riječima izreči ono što jasno osjećamo? Zar srce može prevariti? Zašto se usne ne usklade s njime? A možda se i usklađuju s njime i to  u šutnji,  a naša su htijenja prečesto u suprotnosti sa  samovoljom našeg srca?“-i ona propitkivaše svoje srce. „Ljudsko srce je ponekad tako proračunato i prijetvorno. Preventivno se štiti od povreda. Samo procjenjuje vrijednost i dozrelost svoga sadržaja. Rijetko kome se otvara cijelo. Budući da gubi nevinost ugoščujući brojna bića,  pohlepno im otima njihovu, ne bi li iz nje kasnije crpilo snagu. Srce je poput fantoma. Bilo bi lakše bez srca.“  Oboje su u tišini nastavili promatrati zalazak sunca moleći se u dubini svoje intime da jedno drugome ne postanu samo sjećanje, da ova čarobna ljetna noć i ovaj miris suncem okupanog polja ne postanu tek lijepa uspomena. No srce je i prečesto gluho na ljudske vapaje. Izdaje ih svakoga dana.

Oda.

Znam da sam rekao da  nema više novih postova. Znam i da vam ovo ništa vjerojatno neće značit. Al napravih svoj maleni projektić pa se moram malo promovirat. Ako ne daj bože nekom nedaćom kliknete na link dolje, nadam se da će vam se svidjeti iako nećete skužiti o čemu se zapravo radi i kakvog to ima smisla.

Xenosaga - Shrine of Pain

Već sam na samom početku vođenja bloga rekao kako će mi isto biti tlaka jer smatram da su blogovi glupi. S obzirom da će uskoro kraj semestra, a Online je iza leđa, ovo će biti moj zadnji post nakon čega više neću pisati blog, već ću ga poslati u p.m. i tako se riješiti izrazito besmislene aktivnosti.

A kako se ovih dana premišljam i o tome da li da nastavim studirati na ovom faksu ili ne, mislim da je naslov i više nego prikladan. Jednostavno više ne vidim smisao u studiranju onoga u čemu intrinzično ne uživam. Jebo sve konzekvencije koje za sobom povlači moje eventualno odustajanje od faksa. Nekada treba “probiti Matricu” bez obzira tko ju stvorio. Bebić, Mesić, Bush. Carica. Bilo tko.

No o tome ću nešto kasnije.

Prvo ću se obratiti studosferašima s nekoliko zapažanja i primjedbi u vezi same Studosfere. Svjestan sam da je moj blog bio izrazito malo ili ništa komentiran iz čega izvlačim i zaključak da nije bio nešto pretjerano čitan.Ne zamjeram vam s obzirom da ni ja nisam čitao vaše blogove. Odokativno, 95% njih mi je prepatetično, predosadno i preneinspirativno da bih na njih trošio vrijeme. Imam pametnijeg posla u životu. Plus toga, tolko sam zagrazao u asocijalnosti da ne želim uspostavljati konatakte ni s ljudima na internetu. Čitao sam jedino nešto malo od kolegice Astrid i nekoliko postova na koje me uputila cura, večinom onih od njenih frendica. Jao, ti blogovi su bili FAKAT dosadni. Ali preživjeh nekim čudom.

Sad me puca nekakv “tok svijesti” stil pisanja pa ću nabacit dvije random misli vezane uz ovu temu: prvo (svim budućim generacijama studosferaša) - kad pišete postove za Tisak, probajte smislit neke originalnije nazive za svoje postove. I probajte unijeti malo više sebe u te osvrte da ne bi završili kao većina postojećih - da se ne svedu na suhoparne analize namijenjene isključivo dosadnim profesorima. Em to nitko ne čita em unosite dašak akademske monotonije na platformu koja bi istu trebala nastojati razbitjati.

Drugo se odnosi na sve one koji su se sačuđavali i sablažnjavali na prvi post na spuzvabobovekronike.studosfera.com. Niste kul. Na onim slikama nema ama baš ništa neukusno. Ja se smijem, Lucija se smije. Ja Luciju hvatam za sise. Što je tu nenormalno? I vi to radite u svojim svakodnevnim životima. Reči ćete, mimo očiju javnosti. Eh pa mi se ne sramimo vlastitog ponašanja i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, ono je spužvabobaste, a ne vulgarne naravi. Tko ne razumije razliku između dva pojma, neka se objesi. Drugo, znanstveno-istraživačke je naravi. Potvrdili smo tezu o tome kakav tip online novinara će u budućnosti imati najveću plaću, a kakvi članci najviše komentara. Sisa-novinari i sisa-članci. Za zbunjene, tip članaka/novinara kakve susrećete kad otvorite showbiz rubriku na Indexu.Zahvaljujemo stoga što ste sudjelovali u našem istraživanju. Treće, da su takve slike objavljene na Blogeru ili nekon drugom blogerskom servisu, nitko ne bi dijelio lekcije tipa “omfg, kako neukusno”. Žalosno je ako je Studosfera razvijena s ciljem da se na njoj pišu blogovi “za profesora”, kao što je netko nadobudan komentirao. Studosfera bi, na stranu što ja mrzim blogove, trebala biti platforma koja će imati specifičan personalitet studenata koji na njoj aktivno sudejluju. Taj specifični personalitet, povezanost, osjećaj komunalnog duha, to je ono što bi trebalo ponijeti Studosferu u budućnost i daljnje prosperiranje. Ne dosadni postovi iz Tiska i blogovi vođeni za Bebića koji ih niti ne čita. Trebala bi poticati razvijanje osobnosti, postati virtualna agora studentskog puka i cvjetati u liberalnosti izričaja, maštovitosti i domišljatosti pojedinaca koji će postati prepoznatljivi “likovi”s kojima se može općiti kada se klikne na ovu stranicu. Ako vas toliko bode u oči slikica stiskanja sisa u šaci, donesite molim lijepo pravilnik prilikom registracije preveden na hrvatski jezik te ustanovite zabranu postanja seksualno aludirajućih sadržaja.

Što se tiče tehničke strane Studosfere, tu bi trebalo još puno toga napraviti. Ja vam mogu dati nekoliko savjeta/kritika: definitivno povećati kapacitet sadržaja koji se može uploadati na blog, otkljućati mogućnosti customiziranja templatea u CSS-u te dati na odabit više defaultnih templateova. S obzirom da je ponuda istih trenutno doista jadna, predlažem da ubacite nekakvu anketu tipa da ljudi sami glasaju između ponuđenih templateova koje žele na Studosferi, ako vam je već kapacitet prostora problematičan.

Želim vam puno uspijeha u daljnjem razvijanju Studosfere, iako mi se osobno prisere za njenu budućnost. Već čujem, gle sarkastičnog licemjera, buuuu. Misli da je kul jer pljucka na sve oko sebe. Al bio sam već svašta u cyber svijetu: od debila, ego-manijaka, superiornog moralista… Tako da me više ništa ne može iznenaditi.

Nakon lamentiranja o Studosferi, htio sam odvojiti malo vremena i prostora za bljuvanje žući. Ne znam zašto imam potrebu za tim pred velikim i cijenjenim auditorijem Studosfere. Baš sam jadan. Dakle, evo što sam do sada, u svojih 21 godinu egzistencije na ovoj sumornoj planeti, uspio naučiti o prirodi&društvu te o prirodi društva:

(1) Ljudi su gamad.

S jednom sam djevojkom želio samo pričati na kavi. Jednom nedavno. Nije mi dala ni tu priliku. Riješila me se SMS-om. Nije znala da sam do dvadesete uspio umrijeti tisuću i jedan puta zbog nje i da sam ostario žrtvujući se za nju. Nije me htjela ni saslušati. Onim klincima u školi sam bio nezanimljiv. Jao, da sam im bio samo nezanimljiv i ništa više.No moja nezanimljivost nekako čudno ljudima upada u oči. Provocira ih da me ugnjetavaju i mrze. Rekli su mi da me mrze jer nikada nisam trebao ni postojati, da sam suvišan. Onak, klinci, jebite si mater, ja sam ubermadafakin kulniji od vas. Nadjebem vas u učenju i duhovnosti, ako u ničemu drugom. Eto, tako se tješih. Nije da me to nešto posebno pogodilo, za razliku od ovog prvog, ali rezimirano - ljudi su gamad. Me included.

(2) Ja sam duhovno superiorniji i savršeniji od većine svojih vršnjaka i ljudi općenito i kao takav ne pripadam ovom prizemljenom svijetu uvjetovanom vremenom i prostorom.

Jao, kako li je ambivalentne prirode položaj onih koji su duhom nadrasli paradoksalnosti svijeta. Sa svojih se 20-ak godina duhovno osjećam poput starca na mrtvačkoj postelji. Osjećam se kao Neo. Što god pogledam, skeniram to očima svog duha i u trenutku mi se razotkriva prava priroda stvari. Imam istančan osjećaj za neprolazno i bitno te za trivijalno i prolazno. Rezultat toga je da se ne mogu smijati većini stvari kojima se ljudi smiju, što me ne veseli ono što veseli moje vršnjake, što ne mogu dijeliti istu paradoksalnu egzistenciju sa većinom ljudi. To nije pitanje stava, to je pitanje života i smrti. Ja ne živim s ove, nego s one strane i samo čekam kada će doći taj trenutak da se vratim svome pravom domu. Koliko još, Bože?

(3) Priroda je izvorište svake kreposti i blagoslova. Život u civilizaciji truje psihu, duh i tijelo i valja doskočiti njenim zamkama čim je više moguće, a u najboljem slučaju, smjestiti se izvan njenih margina i prkositi joj svakim atomom svoga bića.

Život u kolibi na prostranom zelenom pašnjaku sa svojom životnom suputnicom, bez drugih ljudi. Povjetarac koji miluje lice i mozak ispražnjen od civilizacijske uvjetovanosti svake vrste. Sloboda. Lucija i ja, trčkaramo potpuno goli osunčanim livadama, veselimo se esenciji života, seksamo se do besvjesti, imamo čopor djece i gledamo svaki dan zalazak sunca u potpunosti ujedinjeni. Divimo se daru života i jedno drugome. Ne postoji ništa drugo osim nas pod staklenim zvonom.

(4) Bez obzira na sve, opet ostaneš sam u svojoj boli.

Lijepe riječi drugih ljudi, suosjećanje, savjeti i briga. Gluposti. Na kraju svoju bol opet moraš proživjeti sam. Otići na operaciju sam. Riješiti svoju financijsku krizu sam. Ići na posao sam. Umirati u sebi sam. Umrijeti sam. S tim da je ovo zadnje mnogo bolje od ovog predzadnjeg. Ah, da bar mogu pronalaziti utjehu u suosjećanju bliskih osoba i trenutno se rasteretiti briga… Da mogu, opet to ne bih učinio. Jer ne vidim smisla u tome. To mi nekim čudom ne pomaže. A nema smisla forsirati na stvarima koje ne pomažu našem duhovnom sklopu, samo zato jer čine opće prihvačene vrijednosti.

(5) Malo sam nenormalan.

Stvarno. Psihijatar bi mi dobro došao tek tako da malo popričam s njim. No ipak to kategorički odbijam jer smatram da nijedan znanstvenik nije toliko pametan da može izliječiti moju bolest. Istodobno uživam u svome ludilu koliko me i sputava.

(6) Posesivan sam. Jako.Tako kažu.

To uopće nije loše. Štoviše,  oni su prenezreli da shvate moj koncept apsolutnoga pa me kategoriziraju kao posesivca. U apsolutnoj egzistenciji dvoje ljudi jedno drugome pripadaju u toj mjeri da ono što označava međusobno kompromisno razdaljavanje, a poradi bilokojeg izvanjskog faktora, ne postoji niti kao najnekontroliranija podsvjesna iskra u njihovim pojedinačnim umovima. Ne postoje drugi. Ne postoji 0,1 cm međusobnog odmaka jedno od drugog. Apsolutno zajedništvo nije podložno zakonitostima ovoga svijeta, ni pod koju cijenu. Želim ga ostvariti s Lucijom Pilić.

(7) Nesretan sam. Dugoročno.

Ne postoji ni jedna jedina stvar u životu za koju mogu reči da u njoj 100% uživam i da sam njome jednako toliko zadovoljan. Nekada osjećam da bih najsretniji bio kad bih išao kao misionar u siromašne dijelove svijeta i svo svoje vrijeme provodio s gubavcima, osamljenima, ožalošćenima, gladnima, uplakanima, napuštenima. Oni su moja duhovna braća. Njima bih želio pokloniti ono malo sebe što valja. Zavidim onim razbojnicima koji su visili na križu s Isusom Kristom. Volio bih da me se tako doslovno pribije na drvo i da mogu kraj njega pateći otkupljivati grijehe i opačine svijeta koje su dovele do suza gore spomenutih ljudi. Nekada osjećam da me fakat trebaju i da želim živjeti s njima.

(8) “Suvišni junaci” moraju umrijet.

… jer se ne žele prilagoditi. Čitajući tamo pred kraj srednje romantičare i moderniste, sve više i više mi se otkrivalo da sam tipičan “suvišan junak”. Ne, ne pubertetlijski buntovnik, već lik iz izmišljene priče čija je sudbina davno zapisana, samo što mora proživjeti svoj unaprijed napisani scenarij. Kul mi je kod tih junaka što je njihova tragedija posvećena superiornom umjetničkom, eshatološkom notom.Definitivno sam se rodio u krivom razdoblju povijesti. Evo kako bi izgledao moj idealni život, s izvjesnom dozom hedonističke nastranosti i uživanja u umjetničkoj vrijednosti vlastite egzistencije:

“Živim recimo u Francuskoj ili Britaniji na nekom kasno-srednjovjekovnom plemićkom dvorcu. Pripadnik sam srednjeg plemstva, ne previše utjecajnog i moćnog u državi, ali zato utjecajnog na lokalnoj razini, u svome kraju. Budući sam nasljednik obiteljskog imanja koje zauzima nešto veću površinu zemlje i ukljućuje prelijepi dvorac sa ukrašenim i uredno uređenim šetalištem. Uživam provodeći dane u šetnji, kontemplaciji nad životnim smislom i u pisanju svojih mamoara ili pak filozofskih spisa. Naravno, posluga mi ugađa u mojim relativno umjerenim prohtjevima. Tek toliko da se osjećam služeno. Predvečer me pozivaju na nekakv bal na dvoru nekog odličnog plemića na kojem će prisustvovati masa uglađene gospode i, najvažnije, prelijepih mladih gospoja bljedunjave aristokratske puti. Divim se njihovoj ljepoti i njihovim raspupalim mladenačkim tijelima kujući već u sebi planove kako ću osvojiti i kasnije slomiti srce neke od njih. Usputno šećem pokraj uzvanika koji me oduševljeno pozdravljaju držeći čašu vina u ruci, a ja im prisno odzdravljam u sebi pljuckajući na njihove uliziče manire i marginalne svjetonazore. Nisam u principu bolji od njih, ali osjećam nešto u sebi što me ozdiže nad njima. To nešto je kleta sudba i osjećaj suvišnosti u svijetu. Ali sputavam te osjećaje mišlju da će mi prvi pogled sljedećg jutra kad se budem budio u raskošnoj postelji pasti na meko tijelo neke mlade uspavane djeve koju sam sinoć dobro i nastrano izmrcvario. Naređujem posluzi da joj donese doručak u krevet dok ja pokraj prozora promatram prelijepu prirodu koja okružuje moje imanje te u glavi vrtim obveze koje ću danas morati obaviti u obližnjem gradu u nekoj kraljevskoj službi. Ona se pospana i meka diže iz postelje i plazi po meni obožavajući me ko idola, a ja zamišljen i distanciran promišljam o svemu samo ne o njoj. Tada joj pogledam u lice i razotkrijem spavaćicu te mi nešto u meni kaže: “Možda bih ju čak mogao i oženiti”. Nabacujemo još jedan divlji jutarnji seks, a potom odlazim ispijati jutarnju kavicu i čitati regionale kraljevske novine.”

(9) Pravu ljubav je teško pronaći. Ali postoji.

Onak, ne znam zašt, posvećujem ovu lamentaciju pod rednim brojem devet Lucijinim frendicama. S nadanjem da će jednoga dana shvatiti ono što sam ja s 14 godina - da je istinska ljubav na granici života i smrti. Sad će me nakon ovog smatrati puknutim u mozak. Neću više ništa reći. Neka svatko shvati kako želi.

(10) Ovaj faks me truje.

Trebala mi je godina i pol da si to priznam. Zahvale za prosvjetljenje idu tandemu gospođica Car / gospođa Perušin koje su koncepcijom posljednjeg kolokvija u meni uspijele potaknuti jedno iznimno važno propitkivanje. Jedan student novinarstva bi trebao znati podatke vezane uz aktualnosti  televizije kao medija, tu nema pogovora. Stvar je u tome da isto mene ne zanima NITI JEDAN JEDINI POSTO. Ne znam koje se serije trenutno prikazuju na HRT-u, ne znam ni jednog redatelja dokumentarnih filmova, ne znam ništa o tome mimo literature koju sam dobio za ispit. Sukladno navedenom, skočimo malo na (11) i (12):

(11) Jedino što znam u životu raditi perfektno je učiti za pet.

(12) Neinforminaran sam, nemam opću kulturu i što je nabolje - ne želim na tomu niti raditi.

Činjenica da je ovo tip studija na kojem je izrazito bezvezno prebivati ukoliko čovjek živi po principu br. (12), a za prolaz kolegija nije dovoljno samo to da višetjedno kontinuirano ponavlja (11) s predviđenom literaturom, jednostavno alarmira da nešto nije u redu. U mojoj odluci da idem na ovaj faks, da ustrajem u nečemu što me ne samo ne zanima, već me čini nesretnim.

Ne, ne želim biti informiran. Ne želim se baviti novinarstvom. Nemam to u sebi. Čak i ako ostanem na faksu, to će biti zbog toga što sam pička, kukavica, gamad, kreten, retaj. Što sam jebeno društveno uvjetovan na način da je egzistencija šireg kruga ljudi (dakle, jedina 2 čovjeka s kojima u životu pričam, lol,imao,rofl,roflmao,beživotansam) s kojima sam povezan također zahvaćena mojom odlukom o prekidu/ostanku na faksu.

Demotiviran sam, svjetski. I ne želim vašu potporu.

Bez obzira bio ovo doslovno oproštajni post od ovog faksa ili pak samo od Studosfere, sjetio sam kako bi bilo primjereno osvrnuti se na ljude na njemu koji su obilježili proteklih godinu i pol dana životarenja u tom atomskom skloništu od zgrade.

Kursar - čobane, klanjam ti se. Karizmatik si. Želim biti kao ti. Da nije bilo tebe, faks bi bio doslovna pušiona.

Čakar - na dobrom putu da naslijedi Kursarovu karizmu. Car.

Blagus - mrzim ga zbog one velike plazme koju ima u svom kabinetu. Grrr.

Sapunar - lik legenda, izumio sustav spojenih posuda, car. Svaka mu dala.

Anita -  Anita, Anita, bila su to dobra stara vremena

Prelog - njegove me prezentacije uvijek uspavaju, ali lik je svejedno carčina, ICT guru FPZG-a

Jantol - ne volim ga. Jedina dvojka u indeksu, boga ti.

Šiber - Why so serious? *joker_smile*

Gluhak - da nije bilo njega, nikad ne bih znao da postoje ljudi koji proučavaju sintaksu indoeuropskih jezika. A ja se još mučim s č/ć i je/ije

Baričević - baš fora curka,  ma bombončić

Viktorija Car - Najbolja asistentica/profesorica. Ikad. Igdje.

Ostali - sorry ljudi, niste dovoljno kul kao nabrojana elita.

Shvatit ovo s malo smisla za humor i dobronamjernu pošalicu.

I nemojte mi komentirati post. Brisat ću vam komentare, majke mi.

Zajebavam se, još jedan post iz Tiska. A kad ste već tu, možete i komentirat nešt. Nećete umrijet. No da ipak obrazložim naslov:

Danas samu usnuo fakat čudan san - da sam na Studosferu stavio nekakv post s pornografskim slikama i video klipovima. U biti i nije toliko čudno s obzirom da u snovima izlaze na površinu sve naše pritajene želje i misli. Nije da nije bilo planova o takvom nekakvom pothvatu. Zašto se od njega oduzalo sad nije bitno, složit ćete se sa mnom da je ovako svima bolje. A i moja i Spužvina privatnost naposlijetku ostaje netaknuta i očuvana.

A san me ujedno podsjetio i na to da sam dužan napisati još jedan osvrt sa seminara iz Osnova tiska, posljednji prije praznika. S obzirom da nemam previše inspiracije ni volje, probat ću ovo sažeti što se više može.

Dakle, susret mi se izuzetno svidio, a pohvale za to se mogu uputiti kolegicama koje su održale seminar i pobrinule se da nam dovedu onog gosta-fotografa. Imena ne pamtim, sorry. Lik mi je imao baš zanimljivo izlaganje, a dinamičnost i sadržajnost susreta osigurala su unaprijed pripremljena kvalitetna pitanja koja su kolegice osmislile.

Situacija je u mene potaknula nekoliko različitih misli, među kojima je bila i ona o tome kako su sretni ljudi koji su upisali nešto što vole te koji s guštom i očiglednom predanošću mogu pripremati sadržaje za nastavu, baš kao što su to učinile spomenute kolegice. Ja nisam te sreće niti su mi okolnosti dopustile da odaberem fakultet u kojem bih više uživao, ali drago mi je da postoje ljudi koji nešto poput, često tako doživljavane - dosadne i neinspirativne nastave, mogu pretvoriti u nešto zanimljivo i osjetilima ugodno.

Zanimljivo mi je kako se nitko od prisutnih nije potrudio postaviti zanimljivom gostu niti jedno pitanje, osim i inače aktivnog kolege Antolića. Ta, da mene više zanima novinarstvo, ja bih bombardirao goste tisuću i jednim pitanjem, iskoristivši tako situaciju da što više stvari o voljenoj mi profesiji doznam “iz prve ruke”. A ja sam mislio da među mojim kolegama ima više napaljenih novinarskih freakova žednih znanja o onomu što vole.

Kako rekoh, inspiracija mi šteka, nemam baš previše toga za reći o ovoj temi, stoga ću se tu zaustaviti a za kraj vas počastiti jednom anegdoticom bez suvišnih komentara.

Nedavno sam bio na jednom susretu nekakvih nadobudnih pjesnika; uglavnom,  našao sam se, nažalost, u društvu jednog starijeg čovjeka koji ima onaj attitude “gle kolko bora imam na licu, svaka je za sebe svjedok mojoj velikoj mudrosti koja proizlazi iz mog živonog iskustva” i njegove žene tipa “mužiću, ja sam tvoja kujica, u kojem god smjeru ti povučeš lanac, ja ću da te lijedim, woof woof”. Vozimo se mi tako u autu, njegova ženica naravno šuti kao što to rade pokorne kuje, a njemu jezičina mlatara kao lopata.

“Pa reci ti meni dečko, što ti radiš u Zagrebu?”

“Pa studiram.”

“A šta studiraš?” - zamljacka on ustima.

“A novinarstvo.”

Ono, jeste ikada vidjeli ispunjenog čovjeka kojemu jedna riječ u roku od pet sekundi uništi svijet? Čovjeka kojemu gubica iz stoičke smirenosti počinje stravično podrhtavati kao da dobiva napadaj epilepsije ili ga je Parkins malo jače prodrmao? Čovjeka koji postaje ogorčen do krajnjih granica i istodobno reflektira svoju ogorčenost na vas u obliku nekakvog podcijenjivačkog sažaljevanja?

“Novinarstvo, kažeš? Pa što se to ima studirat? Gluposti! Što vi uopće tamo učite? Od toga ti sinko nema kruha, jesi ti svjestan toga? Tako je i meni stariji sin prije nekoliko godina došao s idejom: tata, ja bih studirao novinarstvo. A ja mu reko: ne bulazni, moj sin neće da studira te gluposti. Učiš, učiš i na kraju budeš neznalica i ne znaš ništa radit. Nije to nikakva struka, time se može bavit svatko, šta će ti za to fakultet. Struka, struka! Treba neku struku izučit, onda ju znaš obavljat i pošteno zarađuješ svoj kruh. Ovako, trošiš novac za studiranje, a ionako ga nećeš imat kad završiš taj fakultet. E sinko, nije ti to ništa…”

Pomislih si - jebote stari, ajd crkni. Laganini.

Samo ukratko, iskoristit ću prigodu da u ovo badnje poslijepodne zaželim svekolikom auditoriju Studosfere, poglavito svojim kolegama s 2. godine, ugodno i u miru provedeno ovo božićno razdoblje, kao i uspješnu i sretnu novu 2009.

Božić kao blagdan čestitam samo onima koji na taj dan doista slave njegov sadržaj, ali ne i onima koji slave njegov, globalističkim čarobnim štapićem sadržajno ogoljeni oblik. Njima pak ugodno proveden praznik uz puno slasne papice, ljenčarenja i uživanja u božićnoj atmosferi.

Pozdrav i do čitanja.

Nekako osjećam potrebu da napišem novi post, a da bude malo neformalnije intoniran od većine posljednih, koje sam više “odrađivao” zbog Osnova tiska. I sve si mislim što bih mogao uzeti kao temu o kojoj bih pisao. Kako mi je život dosadan i nezanimljiv, a krug interesa vrlo uzak, ne mogu vas počastiti kakvom uzbudljivom pričom iz osobnih dogodovština ili najnovijim tračem. Mogu vas jedino masirati svojim zanimacijama, osječajući blagu indiferenciju prema tome hoćete li me sažaljevati zbog pretjerane uživljenosti u nerealno ili preskočiti post kada vidite o čemu se u njemu radi.

Opciju u kojoj vi s oduševljenjem nastavljate čitati tekst te se nakon njega osjećate inspiriranima i sretnima apriorno isključujem jer sam po prirodi pesimist. No vi me iznenadite ako možete.

Sada kad smo apsolvirali tipično nabrijani uvod, nastavimo nešto revijalnijim tonom na sadržaj posta. Odnosno, prebacimo se u moje djetinjstvo, nekih 8-9 godina u prošlost. Ono što možete vidjeti je mali blijedunjavi dječarac koji nakon škole ne ide sa svojim razrednim drugovima na igralište, nego juri svojoj kući, pali PlayStation i zatvara se u svoj mali svijet u kojem postoje samo Crash Bandicoot, Lara Croft i Mortal Kombat. Dječarcu su videoigre nešto najkulnije na svijetu, a svoj PS tetoši kao malu bebu, brišući s njega svakodnevno prašinu i polirajući poleđinu originalnih cd-a s igrama posebnom krpicom za čišćenje.

Dječarac jednoga dana oboli i završi na nekoliko dana u bolnici. Srećom, ne operiraju ga, iako je bilo izgledno da hoće, a njegove su misli čitavo vrijeme usmjerene samo na jedno - dal su mu iz Algoritma poslali igru koju je naručio, a za koju je dao svojih mukom skupljenih 550 kuna. Kad dođe doma, dječarca na stolu dočeka još neraspakirana pošiljka koju on manijakalno rastrga, izvadi sadržaj i stane snifati karakteristični miris knjižice s uputama koju je uz nju dobio. Ubaci cd u svog najboljeg prijatelja i stane promatrati intro na ekranu.

Nekakva slova, piše “Final Fantasy VIII”. Nekoliko dana kasnije, dječarac odustane od igre jer zaključi da je za njega prekompleksna. No ustrajan i strpljiv kakv jest, nakon nekog se vremena vrati igri i posveti joj svo svoje slobodno vrijeme.

Točno godinu dana nakon što ju je dobio, na svoj rođendan, suza kane iz njegova oka dok je gledao odjavnu špicu dotične igre. Bude mu toplo pri srcu i zaželi taj veličanstveni trenutak zauvijek zaustaviti i odaslati ga u vječnost. Shvati da je maleni neznatni bezvrijedni čovječuljak koji nema snage uhvatiti se u koštac s nemilosrdnim vremenom. No utješi se činjenicom da će igru moći odigrati ispočetka još puno puta i na taj način evocirati lijepa sjećanja na to predvečerje kada mu se sve posložilo u srcu i kada je shvatio kolika je moć ljudskog izražavanja putem medija, bio to film, glazba ili videoigra. I shvati da igra može biti više od toga na što većinu samim spomenom asocira - usputna razbibriga. Shvati da ona poput filma može posredovati niz osjećaja, promišljanja i poruka i da sadrži potencijal da katarzički djeluje na čovjeka.

10-ak godina kasnije nije se ništa promijenilo, osim što je dječak pronašao svoju životnu družicu, Luciju Pilić, dobio nadimak Patrik Zvijezda i nažalost upisao novinarstvo. I dalje stoji iza toga da je Final Fantasy očaravajuće iskustvo koje je više od svakog medijskog sadržaja utjecalo na njegov život.

Njegov cilj nije ovdje vam nastojati dočarati intenzitet utjecaja koji je FF na mene imao niti vas manijakalno nagovarati da mu date prilie, ako ste gamer, a to još niste učinili.

(i začuh glas iz dubine svoga bića: luđače, ta ovdje nitko nije gamer…)

U biti ni ne znam što mu je cilj. Pretpostavimo da ste reprezentativan primjerak svoje dobne skupine: imate prijatelje, idete na kave, izlazite subotom van, volite nogomet/tračanje (ovisno o spolu), ne znate razliku između FAT32 i NTFS formata pohrane podataka na tvrdom disku i niste gamer.

Za takve - ako još niste shvatili, Final Fantasy je videoigra. Broji 12 nastavaka i niz dodatnih naslova koji su izašli u sklopu FF branda, a izlazio je raznorazne platforme: SNES (ilitiga “Nintendo” kak ljudi to vole reči), Playstation (2), GBA/DS (ma to su vam nekakve varijacije na model “Gemboja”), PSP (onaj mali Plejstejšn), GameCube (to vam je inače jedna konzola), PC (to je ono na čemu najvjerojatnije čitate ovaj post…) i dr. Iako prvi nastavak datira iz davne 1988., najpopularniji je postao za svojeg izlaženja na Playstation (2) platformama, na kojima su izašli nastavci od 7. na dalje.

Ako ništa drugo, za FF ste čuli preko filma The Spirits Within, koji sa serijalom videoigara nema direktnih dodirnih točaka, ali djelomično uspješno predstavlja tipične teme kojima se skoro pa svaki nastavak bavi. Btw. meni se film ne sviđa, jer nije ni upola egzotičan kao igre, nego je izamerikanizirano sra… khm, khm.

Za one kojima do sada nije proradio ni jedan kliker u glavi - FF bi se metaforički mogao shvatiti kao pandan LOTR-u na polju videoigrače industrije. Tipični fantasy setting uz povremene utjecaje cyberpunka obilježava svaki nastavak, koji je u načelu priča za sebe i s drugim nastavcima nema direktne veze, osim nekih referenci na ono što bi se moglo nazvati “mitologija FF-a”. Svaki donosi priču i svijet za sebe, nove likove i nove zaplete. Igra vas obično stavlja u ulogu jednog određenog lika koji postepeno okuplja svoj party te kreće na epsko putovanje svijetom koje na kraju najčešće bude obilježeno propitivanjem pitanja filozofije i morala, upoznavanjem s drugim kulturama i ljudima kao takvima te u konačnici - tipičnim spašavanjem svijeta od predstojeće kataklizme kojoj je krivac Mr. Bad-guy. Pritom vas osim zabavnog očekuje i iskustvo proživljavanja lepeze emocija koju svaki nastavak uspije izazvati htjeli vi to ili ne.

Teško je reči zašto je serijal imao na mene toliki impact, a još teže pretpostaviti da bi se svima od vas svidio. Kao jedan od ključnih faktora koji bi vas mogao od njega odbiti jest činjenica da iziskuje jako puno vremena. Jedno je pogledati film u trajanju od 2-3 sata, a drugo odigrati jedan nastavak FF-a za koji vam u prosjeku treba 50-ak sata ili više. No s obzirom da je toliko dug, možete samo pretpostaviti koliko sadržaja svaki od nastavaka nudi, što u odnosu na fabulu i, što u odnosu na količinu zabavnog i interaktivnog sadržaja. Jedno je sigurno - strpljenje nagrađuje iskustvom koje nimalo ne zaostaje za filmski, štoviše - mnogi filmovi kaskaju za onime što FF pruža.

Vaš problem ako mi ne vjerujete. Probajte pa ocijenite sami.

I da ne zaboravim - glazba, jedan od bitnih elemenata svakog nastavka. Dovoljno je reči da je skladatelj glazbe za FF igre, Nobuo Uematsu, meni najdraži kompozitor ever. Čovjek je čarobnjak nota i na nevjerojatan način kombinira koncept klasične glaze s utjecajima moderne, poglavito new age-a.

S obzirom da je serijal globalni uspijeh počeo ostvarivati sa sedmim nastavkom, dolje sam vam stavio linkove na neke od ljepših fan-made klipića vezanih uz novije nastavke. Kako slika vrijedi više od tisuću riječi, a video kao 1 milijun, a vama se vjerojatno ne da slušati daljnja popovanja o svakom nastavku, youtube mi dolazi kao idealno rješenje da vas ponukam na daljnje upoznavanje sa materijom. Iako, ruku na srce, fanovima su ovakvi klipovi već pomalo cheezy.

Svejedno, to je daleko od posredovanja iskustva koje svaka igra pruža. Zapamtite to.

Final Fantasy VII: Advent Children (film)

Final Fantasy VIII (made by me:p)

Final Fantasy IX

Final Fantasy X

Razmatranje s Osnova tiskanih medija

Ovdje ću rezimirati dojmove s posljednja dva susreta na kojima je gostovao Z. Turković. I to ukratko i najiskrenije što mogu.

Prvo moje osvrtanje bi se ticalo “modernog novinarstva” koje je Turković na prvom sustretu djelomično predstavio, očigledno srušivši iluzije mnogih prisutnih. Ili je zgražanje pak izazvao onaj odvratan dizajn modernih redakcija s brojnim “kutijama” razbacanima po površini ogromnog otvorenog prostora?

Meni se koncept modernog novinarstva s “backpack novinarom” u središtu izrazito sviđa. A sad i da kažem zašto: zato jer mrzim timski rad i smatram da večina ljudi guši moj potencijalni manevarski prostor kad mi se prikrpaju da bi nešto radili sa mnom. Ne želim nikakvog kamermana, tonca, malog od svjetla i slične priljepke. Daj mi kameru, diktafon, laptop, pošalji me na lokaciju s koje ću izvjestitii obavit ću posao deset puta bolje nego što bi to učinio uz spomenutu pratnju. Zašto je tome tako? Nije li prije logično zaključiti da kvaliteta vijesti donekle opada, ako jedna osoba mora nositi sve obveze na svojim ramenima? Bit će da meni odgovara zato jer sam po prirodi individualac koji sve voli obaviti sam, bez tuđe pomoći. Ispričavam se, htio sam napisati - smetnje. Nije stvar u tome da pojedinačno sadržim više kvaliteta od zbira kvaliteta navedenih pripadnika klasičnog “novinarskoh teama”. Ta početnik sam. Njub. Stvar je u tome što smatram da radom i trudom, a uz ovakvu pamet kakvu imam, mogu s vremenom postići taj rezultat i tada se dićiti time da sam sve te kvalitete stekao i izbrusio.

Pristup mi se sviđa donekle i zbog toga što prisiljava novinara da se okuša na različitim platformama i ovlada “multimedijalnim novinarstvom” te se dodatno usavrši u individualnim sposobnostima i samostalnosti.

Ipak, najviše mi se u svemu sviđa zamišljanje scene kako nakon dobro obavljenog posla lagano ispijam vrući kapučino u nekom web kafiću pritom pripremajuči zabilježenu priču. Hedonizam 4 life. Zbog toga se isplati biti novinar.

Tema broj dva iliti Fejsbuk.

Ja nažalost imam account na dotičnom servisu, ali to je prvenstveno zbog svojevrsnog pritiska SpužvaBoBovog. Nedavno ga deaktivirah, jerbo shvatih da je besmisleno da bude tamo kad sam ja asocijalna osoba koja ne voli pričati i družiti se s drugima općenito, a jedine osobe koje me u prijatelje dodaju su kojekakvi retaji iz srednje koji me ne žele niti pozdraviti kad se slučajno vidimo IRL. Ne samo to nego sam i dovoljno glup i malouman da shvatim u čemu je fora kad mi netko pošalje virtualni hamburger ili me pokea, a slikati se ne volim jer izgledam loše na slikama.

Budući da me članstvo na Fejsu nije učinilo više kulnom osobom nego što sam bio, dok druge nekim čudom čini, odustajem od uzaludnog pokušavanja da proniknem u definiciju kulnesa. Instead, ostat ću ne-kul osoba bez Fejsa i ispadati crna ovca u kojem god se društvu našao.

Barem je to jedna od stvari koju “obavljam” dobro i sa smješkom u srcu, iako ga nikada ne pokazujem na licu.

Ovo je djelomično pisano i za mog SpužvaBoBa koji reče da nije upoznat s ovim izrazito popularnim internetskim fenomenom. Kažem djelomično, jer je ovo prvenstveno idealna prilika da pwnam Bebu s nekoliko desetaka slika u jednom postu.

Dakle, radi se o fenomenu poznatijem kao lolcatz. Kao što je vidljivo iz same riječi, nastala je kombinacijom retardiranog net-slenga za smijeh (”lol”) i riječi “cat”. Obično se sastoji od nerijetko fotošopirane slike (najčešće) mačke s određenim sarkastičnim komentarom pisanim lošim engleskim jezikom. Smisao lolcatz slika jest ismijavanje i parodiranje određenih stvari/ljudi/pojava, česte nepismenosti ljudi na interenetu te samog net-slenga koji se sastoji od gramatički ogoljenog engleskog.

Fenomen se zahuktao prije nekoliko godina kada su ovakve slike počele kolati image sharing servisima, da bi narednih godina uzeo maha poput kuge.

Izvor svega su slike s početka 20. stoljeća, konkretno, slike fotografa Harrya Whittiera Fressa koji je oslikavao dječje slikovnice i razglednice.

Najstarija lolcatz slika je upravo jedna od onih koje je on snimio:

Ne znam zašto, ali meni su lolcatz slike doista smiješne. Čudno s obzirom na to da sam kao mali mačke mrzio, a su ovdje češće sredstvo ego objek parodiranja, što ih stavlja u naoko superioran položaj.

Uostalom, koga briga. Neću previše duljiti, nasmijte se sami na neke od njih.

Kao kuriozitet ću navesti to da je fenomen inspirirao i nastanak svojevrsnog programskog jezika LOLCODE-a, a nadobudne individue su se pobrinule i prevesti Bibliju na lolcatz način. Biseri.

Ae, neću vas gnjavit više. Previše je slika da risajzam svaku posebno pa sry.

Razmatranje s Osnova tiskanih medija

Doista ne znam što bih nakon odlušanog seminara rekao, osim da konstatiram kako je svaki posao koji uključuje komunikaciju s drugim ljudima, a da se ne odnosi na pomaganje njima iz milosrđa, najbolje izbjegavati. Oni koji osjećaju da se ne mogu nositi s teretom nužnosti odlučivanja u moralnim dilemama, najbolje neka se opredjeljuju za poslove koji iste isključuju ili ih značajno smanjuju tijekom radne rutine. Tipa, čišćenje ulica ili davanje instrukcija iz vožnje. Ma bilo što. S nužnom opaskom za “nadobudne”, dakako - nisu svi jednako kompetenti za donošenje odluka u moralnim dilemema niti itko traži da svi moramo po tom pitanju posjedovati istu dozu kompetencije. Dok bi nadobudni promatrači mogli optuživati čovjeka koji izbjegava moralno osjetljive situacije za nezrelost i kukavičluk, s druge bi se strane moglo dotičnog čovjeka pohvaliti na njegovoj “sebičnoj” brizi da si egzistenciju učini što neopterečenijom, jer pritom doprinosti onoj pozitivnoj ravnoteži koja čitav svijet i održava na klackalici. Nismo svi za sve.

Pitanje koje bi ovdje bilo shodno postaviti jest: što je gore, biti novinar ili PR? Odgovor koji bi se mogao aplicirati na veliku večinu situacija bi glasio: isto sranje, drugo pakovanje. Posao PR-a je često “prezentirati sjajniju stranu kovanice”, a novinara, zbog nerijetkog pritiska “odozgo”, “prešučivati postojanje druge strane”. I dok se dobar dio ljudi uspijeva prilično lagano akomodirati na pozicije koje obnašaju i prilagoditi im se na vlastitu korist (uz nužno popratno smaoopravdanje vlastitog postupanja, jel), ja smatram da mi to nikada ne bi pošlo za rukom, jer osjećao bih se licemjerno da pokušam negirati jednakost između “negovorenja istine” i “laganja”.

“Negovorenje potpune istine” spada u svakodnevni opis posla PR-a. Njegov je cilj novinaru i ostalim medijskim djelatnicima prezentirati firmu koju zastupa u što svjetlijem izadnju. On svoju moralnu dilemu može nadvladati opravdavajuči se profesionalizmom i samim opisom posla koji obavlja kao takvog.

Novinar se pak u velikoj večini situacija nalazi u bezizlaznijoj situaciji, osim ako nije jedan od onih čije unutrašnje opravdanje dovoljno dobro uspijeva zasjeniti gaženje po etičkim standardima profesije. Dok PR-a češće vidimo kao kakvog karijerista, novinarima obično vidimo kao čovjeka do grla u govnima, ako se, recimo, usudio u interesu javnosti razotkriti informaciju nepovoljnu po tvrtku koja se oglašava u glasilu za koje ovaj radi, ili pak kao poltrona koji za medijski uspijeh, ali nerijetko i za puku egzistenciju, mora prodavati esenciju svoje profesije - razotkrivanje istine pred očima javnosti.

Sve bih sveo na, možda ćete reči - pregeneralan zaključak, no on nekako najbolje opisuje ono što trenutno osjećam - nije vrijedno život potratiti na obilaženje novinarskih konferencija, domjenke nakon istih i usiljene smiješke PR-ova koji će vas svako malo nastojati na svakakve načine pridobiti ili potkupiti.

Nije vrijedno potratiti život niti na karijerizam koji niječe jezgru našeg individualizma i toga što uistinu jesmo, a samo za nekoliko Judinih škuda i udobnu egzistenciju.

Doista nije.

Ukoliko ste već prisiljeni biti dijelom ove civilizacije, pronađite načina da što je višemoguće izmigoljite njenom pogubnom i paradoksalnom utjecaju. Ovo ne govorim kao budući novinar budućim novinarima, već kao prosvjetljeni pojedinac mnoštvu još uvijek neprosvjetljenih.

Očekujem kritiku svoje bahatosti pa navalite.